Sretna Nova!

 „Ove sam godine, još, grlila i bila grljena. Čitala, putovala, radila, odmarala. Spojila neke veze koje su se doimale nepovratno raskinutim: sa sobom, sa prostorom i vremenom, strpljenjem, vjerom i Ljubavi“

Piše: Najra Krvavac

I eto ga, još je jedna iza nas. Što se mene tiče, brate mili svaka prolazi brže od prethodne. Prošla je završila dok dlanom o dlan, i nije baš da je bila najbolja koju sam vidjela, ali ova… Ova je bila totalno druga priča.

Hajdemo redom, ne nužno hronološkim.

Godina je počela koronom (sjećate se korone?), mojom ličnom i personalnom. Dopao me neki njen, rekla bih, osrednji predstavnik. Nekoliko dana loše, nekoliko malo bolje, pa još nekoliko sedmica oporavka. I to je to.

Kako je počela, tako je i nastavila. Vjerovatno jedan od mojih najvećih emotivnih i poslovnih lomova desio se prije nego li je lipa zazelenjela ljeta gospodnjeg dvadeset i drugog. No, prvi put u životu sam shvatila da ništa nije do mene: nisam analizirala, sebe iscrpljivala pitanjima niti skenirala do u nedogled situaciju. Loši su ljudi loši, da ne prostačim sad. Svako od nas ih je sreo, sreće i sresti će, nema nekog mudrog recepta za liječenje te boljke. Prosto, jer boljka i ne pripada nama, nego njima. Otreseš tur na koji si tresnuo ili tresnula, pogledaš koliko ti je toga ispalo iz džepova, napraviš malu inventuru srca i produžiš dalje putem.

Mene je moj odveo, normalno, na sretno mjesto, na moj rajski otok gdje je sve onako kako treba biti. S tom razlikom što sam, konačno, počela raditi i na projektima na Korčuli. Šta da se radi, meni sreću čine ravne časti poslovanja i plandovanja. Što sam starija sve sam svjesnija da će se to teško promijeniti.

A, kad smo kod plandovanja, ovu ih je godinu bilo nekoliko fenomenalnih. Da posve skratim, često se sjetim rečenice kojom završava neka prastara bajka, i koja govori o kolosalnom derneku kojim je kulminirala naizgled nemoguća ljubav princeze i izvjesnog princa žabastih korijena: „I mi smo tamo bili i vino smo pili, ako nam ne vjerujete – evo, još nam je jezik mokar!“.

Poslovanje konačno, konačno!, zakreće kormilo u pravcu koji već godinama prizivam i teško da mogu pronaći riječi zahvalnosti za to. Čvrsto stišćem palčeve, samo neka nastavi tamo ploviti i bit će sve uredu.

Naspavala sam se. Konačno. Ko je prošao kroz nesanicu, a moja je bila desetogodišnja, zna zašto mi je ovo vrh svih vrhova, top svih topova. Još uvijek, kad otvorim oči nakon šest sati neprekinutog sna, ne vjerujem kakva me je sreća dopala. Boje su jasnije, zvukovi prigušeniji, a ljudi veseliji.

Ove sam godine, još, grlila i bila grljena. Čitala, putovala, radila, odmarala. Spojila neke veze koje su se doimale nepovratno raskinutim: sa sobom, sa prostorom i vremenom, strpljenjem, vjerom i Ljubavi.

Kad sam u glavi počela slagati na šta je godina bila nalik, i što sam dalje u tom slaganju odmicala, sve je jasnije bilo da nisu godine – nego njihovi fragmenti ono čime se mjeri razina sreće. A, ja sam svoju 2022. seharu napunila nekim nevjerovatno dobrim.

Što i vama želim.

Sretna Nova!