“Čujete priče u kojima ima duše, boli i patnje. Velike promjene nikada se ne donose samo u nekim institucijama ili akademskim zajednicama. Istinske promjene i duboki društveni pomaci počinju tamo gdje se ljudi otvore”
Piše: Dr. sci. Irma Džambo
Tokom života često slušamo priče osoba koje su preživjele neku patnju ili životne krize. Stojimo prekoputa ili u publici neke tribine i na kraju ostanemo duboko dirnuti. Potreseni. Sa suzom u oku.
Kada u praksi ili u savjetovalištu sjedite preko puta osobe i slušate priče koje nam ljudi donose s terena, brzo shvatite jednu važnu stvar: teorijske definicije i suhe statistike iz opsežnih izvještaja rijetko mogu u potpunosti obuhvatiti težinu onoga što zovemo proživljenim iskustvom.
Čujete priče u kojima ima duše, boli i patnje. Velike promjene nikada se ne donose samo u nekim institucijama ili akademskim zajednicama. Istinske promjene i duboki društveni pomaci počinju tamo gdje se ljudi otvore. Gdje konačno sakupe hrabrost da progovore o onome što se godinama držalo pod tepihom, gurajući nas ka suočavanju sa stvarnošću.
MEĐUNASLOV: Bolan korak
Kada pogledamo žene u našem društvu i govorimo o njima, slika postaje višeslojna i bolno prepoznatljiva. U našem društvu iskustva žena su podrazumijevanje – da se šuti, da se mora i da sve bude bez pogovora i u skladu s očekivanjima. U kući, porodici i izvan nje.
Upravo o tome svjedoči i Judith Herman u svom ključnom djelu Trauma i oporavak: traumatsko iskustvo koje je potisnuto, prešućeno ili mu je uskraćena mogućnost da bude ispričano ne nestaje jednostavno.
Herman pokazuje da je mogućnost sigurnog svjedočenja, pripovijedanja i ponovnog povezivanja važan dio procesa oporavka, kroz koji traumatsko iskustvo može biti integrirano u životnu priču osobe.
Žene danas nose nevidljive terete domaćinstva i posla. Često im se javlja težak osjećaj krivnje. Misle da uvijek daju premalo kao majke i žene, što često rezultira hroničnim umorom, razdražljivošću i dubokom tjeskobom.
U našoj sredini, kada žena progovori o neplaćenom kućnom radu, o iscrpljujućem krugu brige o djeci i starijima dok istovremeno pokušava očuvati radno mjesto ili kada smogne snage da javno progovori o porodičnom nasilju, ona ne vodi samo ličnu bitku za goli opstanak. Ona tada pravi prvi, bolan korak. Imenuje nešto i stvara tlo u kojem se trauma iznosi na svjetlost dana, bez čega nema ni kognitivne integracije ni istinskog oporavka. Ni za pojedinku ni za društvo u cjelini.
Kad žena smogne snage progovoriti o nečemu i odluči potražiti pomoć, nerijetko sistem funkcionira po principu da je ponovo ponizi ili povrijedi. U psihologiji je to poznato kao sekundarna viktimizacija.
Riječ je o situaciji kada nadležne ustanove okrenu glavu. Tada se prijava nasilja ili mobinga dočeka sa skepticizmom, prebacivanjem krivice ili banalizacijom, čime se ruši povjerenje osobe u društveni sistem. Te pukotine ostaju duboko urezane u duše.
U tim trenucima nerijetko se dešava da žene potraže pomoć u stručnim ustanovama u trenucima potpunog beznađa, boreći se s pogledima i/ili osudama okoline. Upravo to predstavlja najvredniju vrstu ekspertize u svijetu. To proživljeno iskustvo (lived experience, op. a.) je zlato.
MEĐUNASLOV: Umijeće slušanja
Danas, kako bismo napredovali, moramo primijeniti ono što nas uči humanistička psihologija – da savladamo umijeće istinskog, dubokog slušanja. To znači da prestanemo umanjivati tuđa iskustva, da prestanemo tražiti izgovore u sistemu. Da konačno stvorimo sigurne prostore u kojima marginalizirani glasovi mogu biti slobodni.
Mi, stručnjaci, moramo napraviti korak nazad i otvoriti prostor. Žene koje su imale teška iskustva moraju sjediti s nama za istim stolom kada kreiramo programe podrške i preventivne strategije u zajednici.
Tek kada ih uključimo ravnopravno, počinjemo rušiti onu strašnu stigmu koja pritišće mentalno zdravlje. Prostor i osnaživanje nisu poklon koji mi dajemo klijentima. To je proces u kojem oni kroz uvažavanje ponovo prepoznaju sopstvenu snagu, posebno žene.
