“Pisala sam mu duga pisma, preskakla obroke da bih kupila tada skupe internacionalne poštanske marke i avionske koverte, i slala ih u njegovo sneno i lijepo primorsko mjesto. On nije otpisivao iz prostog razloga jer jeste imao kome, ali nije imao gdje“
Piše: Najra Krvavac
Tome su sad 32 godine. Pukom sam slučajnošću, umjesto u Engleskoj, pola godine ranije završila u Francuskoj. Predugo je to i prekomplicirano da bih ovdje objašnjavala, uglavnom – rat je tih godina mijenjao veće planove od tog mog, malog, migrantskog. Malo pred odlazak je završila moja najveća životna zaljubljenost i veza od nekoliko godina i, sa kratkom dvadesetogodišnjom pameću, tada sam mislila da povratka nema niti ga može biti. Naravno da nije bilo tako. Ostali smo prijatelji, on je bio iskreno zabrinut i za mene i za sve moje. Dobar je čovjek, bio i ostao, i ova je zabrinutost bila stvarna, dolazila je pravo iz njegova dobroga srca.
Dok sam pokušavala napraviti nešto sa životom, a to nikad nije lako, najmanje kad ste jedva punoljetna djevojka istrgnuta iz udobnosti poznatog tako strašnom stvari kao što je rat, često smo se čuli telefonom. Pisala sam mu duga pisma, preskakala obroke da bih kupila tada skupe internacionalne poštanske marke i avionske koverte i slala ih u njegovo sneno i lijepo primorsko mjesto. On nije otpisivao iz prostog razloga jer jeste imao kome, ali nije imao gdje.
Adrese sam nekoliko puta mijenjala. Ali bih, biblijskom upornošću, sa svake prvo zvala njega. Izdiktirala bih mu broj, nekad čak i govornice, i on bi me jednako uporno zvao na svaki od tih telefona. Kakav divan prijatelj, mislila sam iste te kratke, dvadesetogodišnje pameti. Isto to, divnoga li prijatelja, sam pomislila i kada je nakon pola godine rekao da je odlučio da me dođe posjetiti. Malo sam tada znala o životu, nisam pojma imala da prijatelji ne prelaze 2000 kilometara tek da bi vidjeli prijateljicu. Mislim da tada to nije znao ni on.
Kad se konačno jednog toplog, majskog popodneva pojavio u L., gradu u kojem sam boravila, kada sam ga ugledala s druge strane ceste, sjećam se osjećaja posvemašnje nevjerice da vidim njegovo lice tu, gdje ga nikad nisam očekivala. Kada sam konačno prešla ulicu, nogu drhtavih od uzbuđenja i sa srcem koje je lupalo negdje u grlu, zagrlili smo se čvrsto, čvršće nego što je to bio ijedan zagrljaj prije i poslije. Jedina rečenica koju je, nakon vječnosti grljenja kao dva mladunca anakonde, rekao bila je: Kupi stvari, idemo doma.
I tako sam tog lijepog maja kojem su sada, rekoh, 32 godine, završila u njegovom snenom, ribarskom selu, u velikoj kamenoj kući tik uz more. Doma. Nikada prije i nikada poslije, unatoč svim mojim adresama, ništa nije bilo više doma od njegove sobe, ruku i prsa na koja bih svaku noć položila glavu. Nikada. Do danas.
Slijedile su godine sreće, pa one u kojima je ona malo blijedjela, no nije to sad više ni važno. Važno je da se desila i da je ta ljubav bila kadra porušiti više granica nego ijedan zakon, dekret, rat, mir. Srušila je sve granice na koje je ikad naišla, doslovno i poetski, i bila najveća ljubav ikad doživljena. Sada, kada mi pamet nije više dvadesetogodišnje kratka nego duža od pola vijeka iskustava, znam da nije važno to što je završila, nego što se uopšte desila. Što sam ja, za razliku od nebrojenih i mnogih, imala tu sreću. Njen je dokaz sin, tačno onoliko dobar koliko je i ta ljubav bila važna i velika.
Do danas, volim majeve. Uvijek mi mirišu na svježe kroasane, snena ribarska sela, poljupce.
I ljubav.
