Andrea Rauber Saxer: Vjerujem u timski rad i međusobno poštivanje

Švicarska se nerijetko navodi za primjer savršeno uređene države, a zbog njenog političkog uređenja i naša zemlja trebala bi se povesti njenim primjerom. Švicarsku diplomatsku palicu prošle je godine u BiH preuzela žena bogate karijere i iskustva u međunarodnim odnosima, koju uspjeh na poslovnom polju nije spriječio da se ostvari i kao majka, te na pravi put izvede troje djece

Razgovarala: Lejla Lojo-Karamehmedović/Foto: Edvin Kalić

U ljeto prošle godine švicarska ambasadorica Andrea Rauber Saxer počela je svoju diplomatsku misiju u našoj zemlji. S obzirom ne to da je tokom čitave svoje karijere bila usko vezana za Balkan, njeno postavljanje na ovu poziciju sasvim je opravdano. Andrea se, naime, u nekoliko navrata bavila našom zemljom. Radila je za Misiju Švicarske pri OSCE-u, a početak karijere veže je za Međunarodni krivični sud u Haagu. Iako je oduvijek obavljala odgovorne pozicije, Andrea je znala savršeno uskladiti poslovni i privatni život. Njen najveći uspjeh njeno je troje djece koji, također, žive u Sarajevu. Dosad je u intervjuima za bh. medije govorila uglavnom u sferi obavljanja svoje funkcije. No, za naš magazin pričala je o upoznavanju BiH, prirodnim i političkim sličnostima sa Švicarskom, svakodnevnim obavezama, te se prisjetila odrastanja u malom gradu Bruggu, smještenom na sjeveru Švicarske gdje se najviše radovala Festivalu mladih, tradiciji dugoj sto godina koja se uvijek održava zadnjeg dana prije početka ljetnog raspusta.

 Diplomatsku misiju u našoj zemlji počeli ste u septembru prošle godine. Jeste li se navikli na život ovdje?

• Da, veoma. Bosna i Hercegovina je veoma zanimljiva i lijepa zemlja. Moj posao je zahtjevan i izazovan, ali ja jednostavno volim to što radim. Srećom i mojoj djeci, koja su došla sa mnom, također se dopada živjeti ovdje.

S kakvim emocijama ste prihvatili posao ambasadorice Švicarske u BiH? Jeste li na to gledali kao na novi izazov ili…?

• Bila sam veoma sretna što sam postavljena za ambasadoricu u zemlji u kojoj Švicarska ima dobru reputaciju i u kojoj ima određenu ulogu. Tokom svojih prijašnjih poslova u nekoliko navrata sam se bavila Bosnom i Hercegovinom i generalno Zapadnim Balkanom. Naprimjer, kada sam radila za Misiju Švicarske pri OSCE-u bila sam odgovorna i za Zapadni Balkan. A kada je Švicarska predsjedavala OSCE-om 2014. godine, ovaj Region za nas je bio od prioritetnog značaja. Uz to, na početku moje profesionalne karijere, radila sam za Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Tokom tog perioda upoznala sam se s nekim od mračnijih strana nedavne historije u Regionu.

Kakva su bila Vaša očekivanja kada ste došli u Sarajevo, u BiH? Jesmo li Vas razočarali ili naprotiv?

• Imala sam sreću da sam u Sarajevo stigla u augustu, sedmicu prije Sarajevo Film Festivala. Vrijeme je bilo prelijepo i cijeli grad je bio u festivalskom raspoloženju. Nisam mogla birati bolji trenutak dolaska. S druge strane, moram priznati da me je zagađenje zraka u zimskim mjesecima u Sarajevu i drugim gradovima poput Tuzle šokiralo. Ovo je definitivno stvar općeg zdravlja populacije i nadam se da će se raditi na ovom pitanju.

Ako Vas neko pita šta je najveće bogatstvo u BiH, šta biste mu odgovorili?

• Prva stvar koja mi pada na pamet su ljudi. Upoznala sam toliko ljubaznih i talentiranih ljudi ovdje! Zaista sam se brzo osjetila kao kod kuće. Moja najveća želja bi bila da taj duh otvorenosti i saradnje kojeg sam iskusila u svom susjedstvu i širom zemlje preovlada u svim sferama, pa tako i u političkom životu.

 Ispričajte nam nešto o Vašem djetinjstvu. Gdje ste odrasli?

• Odrasla sam u Bruggu, malom gradu na sjeveru Švicarske koji je njemački dio zemlje. Grad je veoma slikovit i ujedno dovoljno malen da se ljudi međusobno poznaju. Moja majka još živi tamo. Redovno je posjećujemo i sretna sam što ga moja djeca, također smatraju rodnim gradom. Imala sam veoma mirno djetinjstvo, puno tradicije. Jedan od lijepih običaja je, naprimjer, Festival mladih koji se održava duže od 100 godina i uvijek zadnji dan prije nego što počne ljetni raspust. Sve djevojčice i djevojke nose bijele haljine i cvijeće u kosi, a dječaci i mladići nose bijele košulje i tamne hlače. Mladi u rukama nose grančice lješnjaka. Tako se prisjećamo noći iz 1444. godine kada su grad napali austrijski vitezovi i spalili ga do temelja. Potom mladići sakupljaju drveće u susjednoj šumi kako bi ponovo izgradili grad. Moram priznati da istinski uživam u ovom festivalu koji svake godine okuplja ljude.

A od koga ste naučili najvažnije životne lekcije? Ko su osobe koje su oblikovale Vašu ličnost?

• Mnogo je ljudi koje sam srela tokom svog života imalo utjecaja na mene. Ne mogu spomenuti samo jednu osobu. Doduše, živjela sam u više od 10 različitih zemalja i mnogo sam putovala tako da sam susretala ljude iz svih sfera društva. Sigurna sam da je to utjecalo na mene u smislu da budem otvorena, fleksibilna i uglavnom smirena, čak i u napetim situacijama. Kroz svoju djecu također svaki dan iznova otkrivam svijet.

 Oduvijek ste radili na veoma odgovornim pozicijama. No, kada ste bili najponosniji na sebe?

–      Jedna stvar na koju sam veoma ponosna je da sam uspjela da slijedim i razvijam profesionalnu karijeru i odgajam troje djece koja su sretna i zdrava. To je težak posao, ali mislim da vrijedi.

Švicarsku uvijek navodimo kao primjer savršeno uređene zemlje gdje sve funkcionira besprijekorno. Šta bismo trebali naučiti od Švicaraca?

 –      „Nije zlato sve što sija“! Drugim riječima, niko nije savršen. Smatram da Bosna i Hercegovina i Švicarska imaju mnogo zajedničkih stvari poput prelijepih zelenih krajolika, rijeka, jezera i kompleksnog političkog sistema s različitom populacijom. Tokom svoje historije narod Švicarske je naučio kako da živi zajedno i naučio je da pronađe kompromis i koncenzus. Naš politički sistem ne bi mogao funkcionirati drugačije.

Kada počinje, a kada završava Vaš radni dan? 

• Obično ustajem ujutro između pet i pola šest. Volim da imam vremena da pročitam novine i malo vježbam prije nego što se moja djeca probude. A kraj radnog vremena zavisi, dva do tri puta sedmično moram prisustvovati zvaničnim obavezama. Tada kući dolazim kasnije. Ako nemam takvih obaveza, onda pokušavam biti kući do 18 sati kako bih provela vrijeme sa svojom djecom i pomogla im oko domaće zadaće i slično. A onda utonem u krevet, veoma umorna…

Kojom poslovnom filozofijom se vodite?

• Ohrabrujem nezavisan rad među članovima tima. Vjerujem da je važno da se zajednički postave opći ciljevi, ali da se potom ostavi svakom članu tima ponaosob da sam odluči kako će na najbolji način ostvariti te ciljeve. Ja veoma vjerujem u timski rad i međusobno poštivanje. I na kraju, pokušavam da dam priznanje za dobar rad i da članovima svog tima pružim povratnu informaciju o njihovom radu.

 Uz tolike obaveze, kako organizirate svoj privatni život?

• Privatni i profesionalni život u mom poslu idu „pod ruku“. Sarajevo je relativno mali grad s kratkim udaljenostima što olakšava kombiniranje poslovnog i privatnog života. Veliko je olakšanje i što je u današnje vrijeme moguće raditi na mobilnim telefonima, laptopima i slično.

Sretni su oni ljudi koji rade što vole. Šta Vas usrećuje?

• Definitivno sam sretna što radim posao kojeg volim i što imam zdravu porodicu. Ovo su dva najvažnija faktora koja doprinose mojoj ličnoj sreći.