Ornela Vištica: Ne usuđujem se vjerovati u komplimente

Razgovor s najpoznatijom mostarskom glumicom sa zagrebačkom adresom, vodili smo u njenom rodnom gradu. Nasmijana, odlično raspoložena i lijepa baš poput Šantićeve Emine, Ornela nas je oduševila svojom spontanošću, ali i profesionalnošću. I suviše zrelog razmišljanja za svoje godine, lijepa glumica govorila nam je o svojim glumačkim počecima, prelomnim trenucima u karijeri, osobama koje su joj oblikovale karakter, te ljudima kojih se uvijek rado sjeća. Ovo je njena priča

Piše: Lejla Lojo-Karamehmedović/ Foto: Edvin Kalić

• Hej, ćao Ornela, dobro nam došla. Kako si? …. E baš si lijepa – dobacivali su nam sa strane šarmantni i duhoviti Mostarci, neki prijatelji, a neki poznanici talentirane glumice Ornele Vištice, dok smo pokušavale prošetati uskim, krivudavim mostarskim uličicama, spotičući se niz kaldrme. Orneli to, opet, ide mnogo lakše. Odrasla je na ovim hercegovačkim kamenim kockama i baš svaku poznaje kao svoj džep. Lako se snalazi i probija među masama turista koji nezaustavljivo hrle ka Starom mostu. Pokušavamo pronaći savršenu lokaciju za snimanje fotografija, a domaćini kao domaćini, ljubazni, nasmiješeni i spremni za saradnju. Skreću u radnje, upućuju na najljepša mjesta.
• Dođite gore, pa da vam se u pozadini vidi cijeli most – ljubazno su nam se nudili.

Make up: Lejla Žujo Buljubašić & Beauty studio „Bella Mua“, Mostar

Frizura: Alan Karičić

Cvjećara&cvjetni aranžman: Jolie, Mostar

Sve samo da njihova sugrađanka bude što ljepša u našem magazinu, da ljepotom može parirati onoj savršenoj kamenoj krivulji koja spaja obale Neretve. A njihova ljubav obostrana je. Ornela, sa širokim osmijehom na licu, svakom strpljivo odgovara, pozdravlja se, pita za zdravlje, kratko ostaje u rodnom gradu, ali, opet, naći će vremena za kafu.

Posao glumca takav je da najveći dio svog vremena provodi na putu. U Zagreb je upisala svoju stalnu adresu još otkako je kao 18- godišnjakinja otputovala i tamo upisala Akademiju dramske umjetnosti. Danas je stalna članica Satiričkog kazališta Kerempuh, ali i glumica sa zavidnom televizijskom karijerom. Sve je počelo sa sapunicom „Larin izbor“, a onda je na red došla „Vatra ivanjska“, te „Prava žena“, koju trenutno gledamo na televiziji Hayat. U Mostar dolazi često, no ne toliko često da je prijatelji i rođaci ne požele.

Drago nam je da ovaj razgovor možemo voditi uz šum Neretve u gradu u kojem ste rođeni i koji Vas je oblikovao. No, kako je tekao taj Vaš put od Mostara do Zagreba, gdje danas živite i radite?

• Prije svega moram reći da mi je drago da sam rođena baš u Mostaru. Zašto? Pa, zbog one Andrićeve rečenice o Mostaru, posvećene neobičnoj svjetlosti koja te budi ujutro. ( „Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutro, nego svjetlost. To znam iz iskustva. Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar. Uvijek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlaštenim gradom, i što se prožima sve u njemu, neka naročita svjetlost, izuzetna po jačini i kakvoći. Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladića i djevojaka u predvečernjoj šetnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u čaši mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje. Po njoj je Neretva najsvjetlija naša rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijsku veličinu. Po toj svjetlosti ja se najbolje sjećam Mostara“ op.a.)

Eh, to je grad gdje se spajaju ili ne spajaju putevi i drago mi je da sam baš odavdje krenula, da sam ovdje napravila prve glumačke korake. Prve predstave radila sam u hrvatskom domu kulture Herceg Stjepan Kosača, tu sam postavljala svoje male predstave. Radila sam i scenografiju, dramaturgiju, režiju, glumu, sve me zanimalo što je imalo veze s dramskom umjetnošću. Bio je logičan slijed da nakon opće gimnazije pokušam upisati Akademiju. No, najprije sam upisala Filozofski fakultet, a onda je u septembru bio prijemni na Akademiji. Odlučim da pokušam. Sve se okrenulo naglavačke kada sam shvatila da sam ušla u uži izbor, bilo nas je 30-ak. A onda nas je prošlo 12, šest djevojaka i šest momaka. Imala sam 18 godina.

Kada analizirate to vrijeme na Akademiji, kako je bilo?

• Bez obzira na to što sam bila na sceni od malih nogu, upis na Akademiju bio je šok za mene. Šok je da 12 sati provedete u jednoj zgradi, da učite o tome šta je uopće gluma, ko ste vi, osvještavate glas i tijelo. Nije bilo ni toliko teorije o samoj glumi koliko razgovora o sebi. A s 18 godina koliko možete biti toga svjesni da organski pokušavate proizvesti određeno stanje u sebi? Drugog života, osim Akademije, nije bilo. Nisam mogla nešto puno pretjerano izlaziti, to je bilo 12 sati bavljenja sobom i drugima. Puno sam naučila o karakterima ljudi, stanjima i danas mi uopće nije problem osjetiti atmosferu u nekom društvu i lako procijeniti ljude.

 A šta ste naučili o sebi?

• Ja sam jedinica i naučila sam da se mora uvažiti druga osoba. Naučila sam, da nakon akcije slijedi reakcija, zapravo da moram slušati druge. Gluma nema spisak pravila po kojima se dešava. To je stvar trenutka, i taj trenutak određuje A tako je i u životu. Gluma je, zapravo, konstantan rad na sebi. Volim reći da sam vječita učenica. Učim o glumi, o životu, o ljudima. Nije to još završen proces.

• 

 Kćerka ste jedinica, vjerovatno roditeljima nije bilo tako lako pustiti Vas u svijet…

• Dosta sam bila samostalna i ranije. Nikada nisam voljela da neko umjesto mene rješava životne stvari. Dosta sam borbena, neovisna i tvrdoglava. Krenula sam zarađivati džeparac od 14. godine, jer sam još kao dijete organizirala susrete, večeri poezije, pa sam radila kao voditeljica ili sam recitirala stihove. Lijepo je kada od malih nogu počneš zarađivati vlastiti novac i kada si za to nagrađen. Rusi kažu: „raditi, raditi, raditi“, jer u radu jeste spas.

A Vama je angažman došao veoma brzo. Niste morali dugo čekati na prvu ulogu?

• Prvu ponudu dobila sam već na drugoj godini akademije, no moj profesor glume Želimir Mesarić me, takoreći, čuvao. Smatrao je da trebam pričekati i da ne smijem naglo uletjeti u TV mašineriju. Ali ništa nije slučajno, ja sam prvu veliku TV ulogu dobila u „Larinom izboru“. U početku uopće nisam znala gdje će me sve to odvesti. A onda je to postala ne samo hrvatska, nego regionalna serija. Prodata je u 11 zemalja, gledala se i na Bliskom Istoku. Bio je to veliki šok za mene kao početnicu glumicu. I onda smo se kolege i ja zajedno bodrili i snalazili. Dosta smo, naprimjer, snimali u Splitu. Bili smo smješteni u kamp kućici. Kada smo nas troje, jednom prilikom, otvorili vrata od kamp kućice, ispred je bilo stotinu djece koja su trčala, željela nas dotaknuti, slikati se, pričati s nama. U početku se bilo teško nositi s tim. Ali drago mi je da su me naučili da uvijek budem jaka i čvrsto stojim nogama na zemlji, da bez obzira ko sam i gdje sam, budem ista prema svima.

U kojem trenutku svoje karijere ste shvatili da ste na pravom putu i da nema povratka?

• Pada mi na pamet ona pjesma od Dobriše Cesarića „Povratak“: „Tko zna, ah nitko ništa ne zna, krhko je znanje“. I to je baš tako. Ali šta je uopće pravi put? Mislim da u životu treba instinktivno djelovati i da trebamo slušati ono što nam onaj unutarnji glas govori. Trebamo slušati srce u životu, pa čak i ako se opečemo i ako padnemo. Ne vjerujem da postoje savršenstva ni na jednom putu, ni u jednoj profesiji i vjerujem da je stalno učenje iznova borba i sve ostalo. Otvorite čokoladu, pa treba je pojesti do kraja. Treba je i otvoriti, iako nikada ne znaš da li je čokolada dobra ili nije.

 Rizikujete li često?

• Bez toga nema ništa, mada ja najviše volim zonu komfora. Meni za komfor zapravo ne treba puno, veoma malo. Treba mi dobra hrana, društvo, smijeh i osmijeh. Volim pozitivne osobe, koji bez obzira na padove u životu, s osmijehom, koračaju dalje. A nekad jednostavno ne smijete puno biti komforni, jer treba brza reakcija, treba ići, voziti bicikl…

 Kako čuvate svoja prijateljstva? Ko Vam je najbolji prijatelj?

• Činjenica je da imam puno poznanika, ali ne usudim se reći koliko imam prijatelja. Zašto? Zato što prijatelje poznajete kad vam je najteže i kad se nalazite u teškim situacijama. Privatno, volim se družiti s neposrednim, čistim ljudima. Volim jednostavne, skromne ljude. U Mostaru ih imam par, u Zagrebu isto tako. A ako pitate ko je moj najbolji prijatelj, definitivno ću reći mama. Mama je prijatelj kojeg steknete od malih nogu i koji je uvijek uz vas. Ima i onih koje čuvam u duši, ali o kojima ne volim govoriti.

Mama čuva sve isječke iz novina, sve članke. Koliko je ponosna na kćerku jedinicu?

• Moja mama me nikada nije htjela pohvaliti, nizašta. Ona je takav kritičar, čak veći i od mene same… (smijeh). Nikada se nije usudila pohvaliti me i uvijek će me kritizirati,  naći dlaku u jajetu. Ali, s godinama sam shvatila da je to dobro. To donosi novi trud i novo ulaganje i daje mi energiju koja kaže da moram ići dalje i biti bolja. I zahvalna sam mami zbog toga iako se nije lako nositi s njenim kritikama.

Uprkos tome gdje živite i radite, uvijek ste isticali svoje hercegovačko porijeklo…

• Tako su me učili. Bez obzira gdje bili u svijetu, ne možemo zaboraviti odakle smo, ko nas je odgojio, ono što smo naučili u tih prvih sedam godina života. Mene je odgojila baka na selu i to uvijek kažem. U ratnim godinama bili smo kod nje i taj odgoj mi je dao jednu veliku dimenziju, dobre temelje za izgradnju ličnosti. Danas mogu hodati u štiklama po crvenom tepihu, ali isto tako u tenisicama trčati livadom po selu. I te krajnosti sastavni su dio mene. Selo mi je dalo skromnost, lepršavost, razigranost, lakoću. Svi u djetinjstvu moramo imati dobre temelje. Kažu, najljepše je kad odrasteš, a ostaneš dijete. Kada odrastamo navučemo razne maske na lice, razne odbrambene mehanizme, a suština je da se svi rađamo čiste duše. U tom putu odrastanja zalutamo i zaboravimo na to dijete u sebi.
• Ovih dana puno radite, gostujete po cijelom regionu sa predstavama, snimate sapunicu. Brinete li se o karijeri sami ili imate nekoga kome prepuštate menadžerske poslove?
• Mama je moj menadžer u sjeni, a imam i menadžericu koja ponekad dogovara poslove umjesto mene. Osoba sam koja će uvijek pružiti ruku svakom čovjeku bez obzira na zanimanja, podrijetla, ideologije. Ali hoću li sa svakim ostvariti saradnju ili prijateljstvo, to je već upitno. Trebamo cijeniti sebe, jer ćemo tek tada moći voljeti drugu osobu. Meša Selimović je rekao: „Ja volim ljude, ali ponekad stvarno ne znam kud bih smjestio, kako bih riješio, te razne ljudske zloće“. Kako s ljudima? To ćemo naučiti kroz godine.
• Sve to puno iscrpljuje, kako čuvate svoj mikrosvijet, kako punite baterije?
• Mir unutar nas samih je nešto što nam ne može niko ni pokloniti niti oduzeti. Kako pronalazim mir unutar sebe? Trudim se biti što bolji čovjek, biti što bolja prema drugima. Ako se trudim biti čovjek, tek tad mogu biti i dobra glumica. Vjerujem da se dobro dobrim vraća. I jednostavno, priroda je nešto što čovjeku vraća mir. Također se trudim ne zadržavati bilo kakav oblik negativnosti da buja u meni.

Nemate još ni 30 godina, ali ste veoma lijepo razdvojili bitno od nebitnog, posložili ste to u svojoj glavi?

• Jesam, ali bude hiljadu situacija u životu kada se ne stignemo sjetiti te naše filozofije. Kao dijete sam odrasla uz poeziju i veoma sam voljela slušati starije ljude, kako razmišljaju, kako razgovaraju. Dosta sam voljela slušati savjete svoje bake, način na koji je komunicirala.  Bila je to jedna mudra žena od 70 ljeta. A od koga ćete više naučiti nego od onoga ko je dosta toga prošao u životu. Sjećam se njenog toplog osmijeha na licu.

 Koliko ste joj slični?

• Dosta sam joj slična. I to zapravo tek danas vidim. Ona je osoba koja mi najviše nedostaje u životu, jer je umrla kad sam imala 12 godina. Upijala sam sve te njene životne mudrosti, a čini mi se da ih zapravo tek danas razumijem. Važno je sjećati se ljudi koji su nam dali život, onih koji su nas odgojili, a tu su i oni koji nas vode kroz odrastanje, kao što su naši učitelji. Često spomenem svog učitelja iz osnovne škole pred kojim sam prvi put recitirala stihove. Na savršen način nam je prenosio znanje. Važno je spominjati one koji su nam odredili karakter, identitet. Ne vjerujem ja u slučajnosti. Vjerujem da se sve dešava s razlogom i da ne treba ljude zaboravljati.

 Koliko često čujete komplimente, barem na dnevnoj bazi?

• Često ih čujem, odnose se uglavnom na fizički izgled, a ja volim reći da se ona unutarnja ljepota reflektira na vanjštinu. Ima jedna odlčina rečenica koja kaže: „Ljepota je dubina površine“. Ne mogu se sjetiti ko je potpisuje, ali je tačna. Komplimente na račun čisto fizičke ljepote uzmem s rezervom. Nikada se nisam usudila povjerovati niti u jedan kompliment.

Zašto?

• Zato što bi to značilo da prestanem raditi na sebi. Kad bih vjerovala u sve komplimente, to bi bilo to. Stala bih, a treba stalno raditi na sebi. Nekada i komplimenti znaju motivirati jednako kao i kritika. Moraš znati od koga dolaze. Mada, kritike me više motiviraju. Na komplimente sam zahvalna, ali nikada do kraja ne vjerujem u njih.

Razgovarale smo o svemu osim o ljubavi. Neću Vas pitati jeste li sretni u ljubavi, no vjerujete li u srodnu dušu?

• Vjerujem u rečenicu: „To je taj, i to je ta“. Što se tiče ljubavi, protivnik sam slikanja. Ljubav se ne može fotografirati. Ljubav ili osjetite ili ne osjetite. A još mislim da se nije rodio taj koji je ljubav uspio fotografirati. Nisam pobornik toga i to ljudi znaju. Mislim da novinari nikada nisu uhvatili moju ljubav. Jer ljubav jeste sloboda i ona je neuhvatljiva, ljubav nas čini boljima. Apsolutno vjerujem u sudbinsku ljubav. Kad se dogodi, vidjet će se, neće se moći uhvatiti niti fotografirati, ali će sigurno živjeti.