Povlačenje u sebe, izbjegavanje škole, nagle promjene raspoloženja i strah od odlaska na nastavu mogu biti upozorenja da dijete prolazi kroz teško iskustvo. Roditelji često ne znaju šta se događa jer djeca o nasilju šute, plašeći se da će situacija postati još gora
Povodom 5. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja i vršnjačkog nasilja u školama, uključujući cyberbullying, važno je podsjetiti da svako dijete ima pravo na sigurno okruženje u kojem može učiti, razvijati se i graditi prijateljstva bez straha od ponižavanja i zlostavljanja.
UNESCO je ovogodišnje obilježavanje posvetio temi „Svaki učenik siguran i dobro: od obećanja do prakse“, naglašavajući potrebu da zaštita djece postane svakodnevna obaveza škola i cijele zajednice.
Nasilje nije samo fizički napad
Kada se spomene vršnjačko nasilje, mnogi prvo pomisle na udaranje, guranje ili otimanje stvari. Međutim, ono ima različite oblike. Verbalno nasilje uključuje vrijeđanje, ismijavanje, prijetnje i ponižavanje. Dok emocionalno i socijalno nasilje podrazumijeva namjerno isključivanje iz društva, širenje glasina, ignorisanje i manipulaciju prijateljstvima.
Posebno je problematično digitalno nasilje, koje se može nastaviti i onda kada dijete napusti školu. Uvredljive poruke, objavljivanje fotografija bez dozvole, lažni profili, ponižavajući komentari i izbacivanje iz zajedničkih grupa samo su neki od njegovih oblika.
Za razliku od tradicionalnog nasilja, cyberbullying može pratiti dijete i u njegovom domu.Publika kojoj su izloženi ponižavajući sadržaji može biti mnogo šira. Tad digitalni tragovi ostaju dostupni i nakon što se objava ukloni.
Promjene u ponašanju mogu biti prvi znak
Djeca ne govore uvijek otvoreno o onome što im se događa. Neka se plaše reakcije roditelja, druga osjećaju sramotu ili misle da će se situacija pogoršati ako nekome ispričaju šta proživljavaju.
Zato je važno obratiti pažnju na promjene u svakodnevnom ponašanju. Dijete koje je ranije rado išlo u školu odjednom može tražiti izgovore da ostane kod kuće. Može se povlačiti iz društva, izbjegavati druženje s vršnjacima, gubiti interes za aktivnosti koje su ga ranije radovale ili pokazivati neobjašnjivu razdražljivost i tugu.
Ponekad se javljaju problemi sa spavanjem, promjene apetita, glavobolje i bolovi u stomaku, naročito prije odlaska u školu. Roditelji mogu primijetiti i oštećenu odjeću, izgubljene stvari, neobjašnjive povrede ili iznenadan pad školskog uspjeha.
Nijedan od ovih znakova sam po sebi ne dokazuje da dijete trpi nasilje.Ipak njihovo ponavljanje i udruživanje zahtijevaju pažnju i razgovor.
Kako roditelji mogu pomoći?
Prvi korak je razgovor bez osuđivanja i ispitivanja. Umjesto insistiranja na pitanjima i traženja trenutnih objašnjenja, djetetu treba pokazati da ima sigurno mjesto.
Rečenice poput: „Možeš mi sve reći“, „Nisi ti kriv za ono što ti se događa“ i „Zajedno ćemo pronaći rješenje“ mogu biti važnije nego što odrasli misle.
Važno je ne umanjivati problem riječima da je riječ o običnoj dječijoj svađi, da se samo treba naučiti braniti ili da će sve proći samo od sebe.
Ako postoji sumnja na nasilje, roditelji trebaju razgovarati s razrednikom, pedagogom, psihologom i upravom škole. Tada i tražiti konkretne mjere zaštite.
Kod digitalnog nasilja korisno je sačuvati poruke, fotografije i snimke ekrana kao dokaz. Također , prijaviti sadržaj platformi i blokirati profile s kojih dolaze prijetnje i uznemiravanje. Ako postoje ozbiljne prijetnje, fizičko nasilje, ucjene ili seksualno uznemiravanje, potrebno je uključiti nadležne službe.
Šutnja ne štiti dijete
Vršnjačko nasilje nije problem koji dijete treba samostalno riješiti niti je odgovornost za njegovo zaustavljanje na žrtvi. Odgovornost imaju odrasli, škola, porodica i šira zajednica.
Jednako je važno razgovarati s djecom koja posmatraju nasilje. Njihova šutnja ponekad proizlazi iz straha da bi i sama mogla postati meta. Zato ih treba učiti da prijavljivanje nasilja nije izdaja prijatelja, već način da se nekome pomogne.
Dijete ne bi trebalo strahovati od odlaska u školu, otvaranja poruka na telefonu ili susreta s vršnjacima. Njegovo pravo na sigurnost ne smije zavisiti od toga koliko je sposobno da se samo odbrani. Najvažnija poruka koju odrasli mogu poslati jeste da će ga saslušati, vjerovati mu i pomoći mu da ponovo osjeti sigurnost.
