O trendovima, udobnosti, održivosti i svim onim stvarima koje su puno važnije od dobre kombinacije
Piše: Najra Krvavac
Nikad nisam bila najbolja niti najdiscipliniranija učenica kada je moda u pitanju. Većinu života sam sjedila u zadnjoj klupi modne škole, među najlošijim učenicima, i brljavila testove fashion osjećaja i osviještenosti sa zanemarivim uspjehom. Ali dobro, bar nikad nisam prepisivala. Ili jesam? Možda malo. Moja involviranost u modu svodila se na tračanje red carpeta i sve oblekice iz SATC, ali one originalne, prve serije, kada je Carrie pičila okolo u umjerenim krinolinama i manolicama, a Samantha izbacivala grudi u najboljoj maniri Zvezda Granda prije Zvezda Granda.
Ja sam brijala glavu i nosila oversize farmerke u vrijeme kad su majke branile djeci da se druže s tako obučenim osobama. Ubola bih tu i tamo neku kombinaciju, obično onda kad je visina honorara za određeni event određivala visinu potpetice i zahtijevala da negdje dođem uprispodobljena. No, kako sam većinu radnog vijeka provela kao prekarni radnik iza režijskog stola i u backstageu, i tu sam najčešće dolazila obučena kao beskućnica. Hoću reći, moda mi je uzbudljiva u ideji, ali taman dovoljno nezanimljiva u praksi da u shopping idem nenabrijana. Lagala bih kad bih rekla da me tu i tamo nisu okrznuli trendovi, iako se momentalno ne mogu sjetiti nijednog, ali znam da ih je bilo. S druge strane, odlično se sjećam radosti kad sam, prije nekoliko godina, shvatila da je sada u modi – sve. Za razliku od nesretnih vremena kad se prosto moralo doći u štiklama negdje, sada je sasvim prihvatljivo, čak i cool, na svečanu haljinu obuti patike. Ko nikad nije izuvao cipele još ispred zgrade u povratku s izlaska i topio noge u lavoru hladne vode u 3 ujutro, nikad neće znati koliko je ovo veliki korak za čovječanstvo.
Srećom u to vrijeme nije bilo mobitela s kamerom na svakom ćošku, pa je većina mojih modnih nemarnosti ostala zauvijek zarobljena u kratkom pamćenju. Da me ne shvatite pogrešno, dovoljno sam ja estetski baždarena da zbilja uživam u lijepo i skladno obučenim ljudima, samo eto, mene je nekako zaobišao taj talent. Kao i mnogi drugi, uostalom, ali to nije tema današnje kolumne.
Nedavno sam pročitala prekrasnu stvar o modi. Mislim, samo tehnički o modi, jer je žena koju pratim na mrežama pričala o tome kako bismo u modu trebali vratiti neke vrijednosti. Čitanje, recimo. Ljubav i drugarstvo. Grljenje. Nisam ja tu da pametujem o opštim mjestima i prosipam instant mudrosti s etiketa bočica za vodu, mada tako zvučim. Iskreno bih voljela da, u vremenu kada intenzivno pričamo o modi (a to je upravo dok pišem ovaj tekst), uz nju, ili bar jednako intenzivno, spomenemo modernosti koje su nam nekako ispale s radara. Uzgajanje sobnih biljaka, recimo. Odnošenje 4-5 skuhanih ručaka spremnih za podgrijavanje prijateljicama rodiljama, umjesto cvijeća. Možda hrpa punjenih paprika ne izgleda dobro na Instagramu, ali je korisnija od kjut benkice koju beba ionako neće stići obući (ni nju, bebu, nije briga za modu, važnija joj je sita mama).
Estetika je, velim, važna. Gledati u svijet skladnih boja, uređenih lica i prekrasnih opravica može biti i svakako jeste jedno od malih životnih radosti. S druge strane, konzumiranje nečega samo zato što je u trendu jeste, znate to već, skup, a uzaludan sport. Mene stvarno veseli što je sada, čini mi se kao nikad ranije, moda tolerantna. Sve se može kombinirati, udobnost više nije među fešn grijehovima, a sve češće pričamo i o održivosti u fast fashion vremenu.
Ionako nema ništa tako cool kao reciklirani, dobar komad odjeće koji ljubi zdravo tijelo, a u njemu još zdraviji duh. Hajde da idemo s tim.
