„Došla sam u Katar, kao mlada arhitektica, u nadi da ću u državi s najviše kranova dati svoj doprinos, ma koliko mali bio. I nije bilo uzalud, stekla sam iskustvo iz svih oblasti arhitekture, od nadzora, pa do menadžmenta“
Piše: Sanela Škulj
Kako početi? Već duže vrijeme sjedim, pokušavam stopiti misli u riječi – kako bih mogla da prenesem na papir sve doživljaje vezane za državu u kojoj živim već skoro deset godina, a trebalo je da ostanem samo tri mjeseca, tako sam barem uvjeravala sebe i sve oko sebe, jer je bilo lakše tako otići, misleći da ću se za tri mjeseca vratiti nazad. Ubrzo tri mjeseca su se pretvorila u godinu i tako godina za godinom, tu sam još uvijek, u Kataru, deset godina poslije. Za sve ove godine upoznala sam ovu malu državu i počela se bolje osjećati i razumijem, naročito nakon juna 2017, kada je doživjela zračnu i kopnenu blokadu, izdignuvši se iz tog poraza kao ponosna i složna, pokrenuvši proizvodnju i neovisnost. Počela sam da je gledam drugim očima, s više razumijevanja, tako da ću ovu priču ispričati iz te, više subjektivne, perspektive. Pa, krenut ću odakle se inače kreće, od samog početka.
Dolaskom u Katar, augusta 2013, prvi utisak su bila porošena vrata i prozori aerodroma, vani je bila nevjerovatna sparina uz temperaturu koja je bila veća od 45 stepeni – koju prije toga nisam iskusila, ali ni naslućivala. Samim tim Katar, izuzevši tri mjeseca u godini, kada je zaista prevruće i veoma sparno, ima savršene klimatske uslove. Većinu godine vrijeme se proteže između evropskog početka proljeća, pa do ljetnih toplijih dana. Iako su topli i sunčani dani česti, dani traju kratko, na što se još uvijek nisam sasvim navikla, ali ne bih da se žalim, jer ipak lakše je ući u novi dan uz sunce i vedro nebo, pa neka i traje kraće..
Došla sam u Katar, kao mlada arhitektica, u nadi da ću u državi s najviše kranova dati svoj doprinos, ma koliko mali bio. I nije bilo uzalud, stekla sam iskustvo iz svih oblasti arhitekture, od nadzora, pa do menadžmenta. U dinamičnom okruženju – koji trči da izgradi čitavu državu odjednom u nekoliko godina, ima mjesta za sve, i svi se nađu pod ovim vedrim nebom.
Katar nije ekscentričan kao Dubai, niti konzervativan kao Rijad, uzimajući u obzir sve kulturološke, tradicionalne i vjerske okolnosti, Katar je otvoren za sve narode, ali je istovremeno i svoj i zahtijeva respekt. Respekt vrijednosti koje žive njihovi ljudi, respekt tradicije i kulture, respekt vjere. Namjerno ponavljam riječ respekt, jer ako želite da vam opišem Katar i njihov narod u nekoliko riječi, respekt bi bio među prvim riječima. Ne žele da privlače previše pažnju zapada, ne interesira ih pozicioniranje Katara kao turističke destinacije i prve u svemu, već tabanaju putanju ka kategorizaciji Katara kao porodične i sigurne destinacije, bez sjaja i blještavila. Svoj narod šalju na najbolje univerzitete i usavršavanja. Uzalud pogrešnoj slici medija, njihove su žene zahvaljujući kvalitetnom obrazovanju nerijetko na vodećim državnim pozicijama. Balansiraju uspješno između pustinjskog beduina koji je duboko vezan za pustinju i uglađenog obrazovanog čovjeka. Susrela sam se samo s prijatnim, uljudnim, kulturnim ljudima u Kataru, punim poštovanja. Sigurna sam da druga strana medalje postoji i ovdje, ali je možda isuviše dobro prikrivena od stranih doticaja, tako i od mojih iskustava.
Što duže živim ovdje, na dalekom Bliskom Istoku, sve više se moja uvjerenja i vrijednosti podudaraju s ovim, za neke, primitivnim vrijednostima. Sve tradicionalne, religiozne, kulturološke vrijednosti nas poistovjećuju s našim iskonskim porijeklom, karakteriziraju i istovremeno čine posebnim. Možemo i mi Bosanci i Hercegovci da naučimo od ovog malobrojnog pustinjskog naroda. Treba da budemo ponosni na svoje vrijednosti kao narod, treba da se veličamo i podsjetimo koliko smo hrabri i jedinstveni, kako bismo vratili ljubav prema domovini i patriotizam u srca ljudi.