„I nekako se mi lijepo uživimo u to sve i u ulogu žene iz sjene. Jer u sjeni je cool i nevidljiva si. I niko te ne propituje i ne misli da si na mjestu na kojem ne pripadaš“
Jednom davno, iza sedam gora i sedam mora, bila sam na jednoj konferenciji. U to vrijeme sam bila mlada i luda i mislila da sam najpametnija. Ne samo da sam mislila, ja sam bila potpuno uvjerena u to. Tako je to kad si u dvadesetima.
Na toj konferenciji sam srela jednu divnu ženu koju sam tada doživljavala kao svog mentora, a danas mi je prijateljica. Ona je prototip onoga što zovemo jaka žena sa stavom. Što sam i ja tada mislila za sebe, logično. Jer sam najpametnija.
I tako, malo smo proćakulale, razveselile se što smo se srele. I ja krenem ka svom mjestu, ona ka svom. U potpuno suprotnim smjerovima. Ona se vrati do mene (ne bi joj mrsko) i pita me gdje ja sjedim. Ja nadobudno kažem negdje u zadnjim redovima, jer Bože, bit će mi dosadno i natjerali su me da dođem i ja bih da to prespavam. Logično, jer sam najpametnija i nemam šta novo čuti od ljudi koji ne misle da su najpametniji.
Ona me lijepo povuče za ruku i kaže da sjednem s njom u prvi red. I izgovori rečenicu koju od tada nekako nosim sa sobom: tvoje mjesto je u prvom redu. Rekla sam da će me tako svi vidjeti, a ona je rekla: Da. Imala sam nekoliko nekih ali, ali, ignorirala je svako. I lijepo me povela u prvi red.
I to je bila prva konferencija na kojoj sam sjedila u prvom redu. Mlada i nadobudna ja se smorila živa, ukočila se, jer je stalno neko nešto slikao i snimao – a, znate kako sve slike konferencija budu one na kojoj se vidi pozornica i prvi red. Epilog dana je da sam bila umorna i ukočena, a samo sam htjela biti nevidljiva.
Od tada uvijek sjedim u prvom redu. Ne zato što uživam u tome, nego da nju ne iznevjerim. I zato što je ona u pravu.
Žene uče i odgajaju da se ne ističu. Nego po modelu – šuti i radi. To se onda nastavi i na poslu, posebno ako žena postane dio velikog sistema u kojem vladaju muškarci. Ko će se boriti sa tolikim testosteronima. Šuti i radi.
I nekako se mi lijepo uživimo u to sve i u ulogu žene iz sjene. Jer u sjeni je cool i nevidljiva si. I niko te ne propituje i ne misli da si na mjestu na kojem ne pripadaš.
U 21. stoljeću, gdje imamo AI, revoluciju civilizacije i šta sve ne – i dalje pričamo o pravima žena, razlikama u platama, ulogama, pozicijama. Jer se i dalje očekuje da žene budu nevidljive. A, žene to prihvataju.
Ne pozivam na revoluciju, nisam radikalni feminista. Nisam ništa radikalno. Ali situacija je prilično jasna – imamo tradicionalno nametnutu ulogu i položaj. To ne samo da smo prihvatile, nego kad vidimo da neka od nas iskače, mi se lijepo pobrinemo da je vratimo nazad. Dakle žene, ne testosteroni.
Evo zašto, zaboga? Zašto to radite?
Da moja tadašnja mentorica, a današnja prijateljica, nije skočila i odvela me u prvi red gdje mi je i mjesto i gdje će me svi vidjeti, ja bi još sjedila u zadnjim redovima i vjerovatno ispod oka gledala one koje lete u prvi red da ih svi vide. Ali nisam, jer me je druga žena ispravno usmjerila i naučila. I ja sam poslušala. Sad sam ja ona koju gledaju ispod oka, ali zaboli me.
Nemojte biti ova koja gleda ispod oka i posmatra sa neodobravanjem.
Napravite taj korak naprijed, budite vi – ta koja želi da bude vidljiva. Pomozite još nekoj ženi da bude vidljiva. Ohrabrite da bude vidljiva.
Jer vidljivost je dobra. Žene su pametne, snažne, hrabre – moraju biti vidljive. Jer ženama je mjesto u prvom redu.
Enisa Selmanović-Salkić
Jer žene s dva prezimena sve znaju
Vjerujem da smijeh liječi sve. Da vam pravi ljudi mogu promijeniti život. Da ljubav dolazi u različitim oblicima. Da život čine male stvari. I da čovjek nikada ne smije izgubiti sebe.