Marko je bol i nedostajanje majke Sanje pretočio u pjesmu koja liječi njegove rane, čuva uspomene i nosi nadu da će njena ljubav zauvijek živjeti kroz stihove
Gubitak majke bol je koja ne prolazi, već s vremenom postaje dio čovjeka. Marko Cuccurin, poznati poduzetnik, influencer, pjevač i plesač je svoju tugu, ljubav i sve ono što mu nedostaje pretočio u pjesmu posvećenu majci Sanji, nadajući se da će kroz nju sačuvati uspomenu na ženu koja mu je značila sve. I danas, nekoliko godina nakon njenog odlaska, još uvijek sanja da će se vratiti, čuva uspomene na njen zarazni osmijeh i vjeruje da ga negdje odozgo gleda i ponosno prati.
Marko, koliko je bilo teško pretočiti bol, ljubav i čežnju za njom u pjesmu koja će zauvijek čuvati uspomenu na nju?
– Iskreno, bilo je teško i emotivno, ali samu pjesmu bilo je lako napisati. Tužne pjesme i emocije često su veća inspiracija, jer iz tuge i boli nastaje nešto najljepše, bilo da je riječ o umjetnosti, fotografiji, filmu, videu, pjesmama ili stihovima. Meni je ova pjesma svojevrsna terapija, pjesma koja liječi nedostajanje moje mame u mom životu. Tako da je, s jedne strane, bilo teško, ali je istovremeno donijela i olakšanje. I sama pjesma je, na neki način, terapija.
Postoji li neka posebna uspomena na majku koja ti se vraćala dok si stvarao ovu pjesmu? Koji trenutak s njom danas najviše nosiš u srcu?
– Mnogo je uspomena koje me vraćaju na mamu. Pamtim kako smo brali ruže, kako me pješke pratila u vrtić i naše odlaske na more. Pamtim njen zarazni osmijeh, jer se stalno smijala i uvijek širila pozitivnu energiju. Čak su mi i ljudi koji su s njom išli u osnovnu i srednju školu govorili da je bila jedna od najboljih osoba koje su ikada upoznali. Pamtim je po vedrini i dobroti. Kada bih nešto mogao zauvijek sačuvati u srcu, to bi bili njen zarazni osmijeh i energija koju je nosila. Ne znam hoću li ikada više sresti nekoga ko će mi pružiti ono što sam osjećao uz nju.
Kada bi tvoja majka danas mogla čuti ovu pjesmu, šta misliš, šta bi ti rekla? Postoji li nešto šta bi joj volio poručiti kroz ove stihove, a što joj možda nisi stigao reći?
– Mislim da bi mama bila veoma ponosna. Najviše na svijetu je željela da ja pjevam i siguran sam da je sada, negdje gore, sve ovo posmatrala i pomogla mi da uspijem. Nemam joj ništa posebno poručiti jer pjesma sve sama govori. Ona govori o dječaku koji sanja da mu se mama vrati, ali ona se ne vraća. Ja i dalje sanjam da će se moja mama vratiti i da ćemo zajedno proživjeti još neki trenutak. Ponosno mogu reći da joj ništa nisam ostao dužan, jer sam uvijek otvoreno pokazivao emocije. Vjerovatno nije prošao nijedan dan, a da joj nisam rekao da je volim.
Gubitak majke ostavlja prazninu koju je teško opisati riječima. Je li ti stvaranje ove pjesme pomoglo da barem dio svoje tuge pretvoriš u nešto lijepo i da osjetiš njenu blizinu na poseban način?
– Apsolutno mi je pomogla. Moja tuga je sada pjesma za koju bih volio da živi dugo, ako ne i vječno, poput pjesama Massima, Arsena Dedića ili Balaševića. Nisam je stvarao da bih stekao slavu ili novu publiku, već da liječi moje rane, ali i rane svih koji su nekoga izgubili ili im neko nedostaje. Želim da se svako ko osjeti tu prazninu pronađe u njoj. Kao što stih kaže: „Tražim je u svakom koraku, u ulici, u sobi, u ogledalu.“ Ni nakon nekoliko godina nisam otvorio mamin ormar jer i dalje sanjam da će se vratiti. Teško je do kraja prihvatiti da je sve iza nje ostalo, a nje više nema.
