Nekada su bile dio svakog dana, a danas za zajedničku kafu treba pronaći slobodan termin. Odrastanje mijenja ženska prijateljstva, ali ona prava ne nestaju.Baš kako kaže Severina u svojoj pjesmi…
Sjećate li se vremena kada ste znale sve jedna o drugoj? Ko se kome sviđa, ko je plakao cijelu noć, ko je dobio novi posao, ko je raskinuo, ko je zaljubljen. Znale ste gdje je koja u svakom trenutku i nije vam trebala posebna najava da biste se vidjele.
A onda je došao život
Posao. Brak. Djeca. Selidbe. Umor. Obaveze. Ponekad bolest, razvod, novi početak ili jednostavno godine koje prođu brže nego što smo očekivale.
I odjednom shvatimo da se s nekada najboljom prijateljicom nismo vidjele mjesecima.
Čudno je kako ljudi koji su nekada bili svakodnevni dio našeg života mogu postati povremeni gosti u njemu. Ali to ne mora uvijek značiti da je prijateljstvo nestalo.
Ponekad je samo odraslo zajedno s nama
Odrasli život nema isti ritam kao mladost
U mladosti prijateljstvo uglavnom ne traži mnogo planiranja. Ljudi su dostupniji, život je fleksibilniji, a zajedničko vrijeme dolazi gotovo samo od sebe.
Kasnije svaka žena ima svoj raspored, svoje probleme i svoje prioritete. Jedna pokušava uskladiti djecu i posao, druga gradi karijeru, treća brine o roditeljima, četvrta počinje život ispočetka.
Zato se više ne čujemo svaki dan.
I možda je vrijeme da prestanemo mjeriti kvalitet prijateljstva brojem poruka, poziva i zajedničkih kafa.
Jer neke prijateljice nećemo vidjeti mjesecima, ali ćemo ih nazvati kada nam se život sruši.
Neka prijateljstva jednostavno prerastu svoje vrijeme
Postoje i ona druga prijateljstva. Ona koja su nekada bila važna, ali su se ljudi promijenili.
Bez velike svađe. Bez ružnih riječi. Samo su se putevi razdvojili.
To može boljeti, posebno kada se sjetimo koliko smo nekada bile bliske. Ali nije svako prijateljstvo zamišljeno da traje cijeli život. Neki ljudi pripadaju određenoj fazi našeg života i njihova uloga nije zbog toga ništa manje vrijedna.
Odrastanje nas uči da možemo nekoga voljeti i istovremeno prihvatiti da više ne pripadamo istom krugu.
Prava bliskost ponekad stane u jednu poruku
Postoje žene kojima se možemo javiti nakon pola godine i napisati samo: „Jesi li dobro?“
I znamo da će razumjeti da iza tog pitanja stoji mnogo više.
Takva prijateljstva ne zahtijevaju stalno dokazivanje. Ne postoji računica ko se kome posljednji put javio, ko je otkazao susret ili zašto odgovor nije stigao odmah.
Bliskost se jednostavno podrazumijeva
A kada se konačno sretnemo, prvih pet minuta možda ćemo pričati o svakodnevnim stvarima, a onda ćemo vrlo brzo doći do onoga zbog čega smo se zapravo i trebale vidjeti.
Prijateljstvo na daljinu traži malo truda
Kilometri danas ne moraju biti prepreka. Glasovna poruka poslana u hodu, poziv tokom šetnje ili dogovor da jednom sedmično odvojimo pola sata za razgovor mogu sačuvati odnos.
Ponekad nije potrebno ništa veliko. Dovoljno je javiti se bez posebnog razloga.
„Vidjela sam nešto i odmah sam se sjetila tebe.“
Takve male stvari podsjećaju nas da nismo zaboravljene.
I prijateljstvo ima svoje granice
Zrelost donosi još jednu važnu lekciju – ne moramo biti dostupne svima i uvijek.
Možemo voljeti prijateljicu, a ipak joj reći da danas nemamo snage za razgovor. Možemo odbiti poziv, ne složiti se s njom ili napraviti distancu kada odnos počne iscrpljivati.
Pravo prijateljstvo ne bi trebalo počivati na osjećaju krivice.
Granice nisu znak da nam nije stalo. Ponekad su upravo način da odnos sačuvamo.
Zašto nam prijateljice trebaju baš kada postane teško?
Postoje trenuci kada nam nije potreban savjet. Ne treba nam rješenje, analiza ni neko ko će nam objasniti šta smo pogriješile.
Treba nam žena koja će sjesti pored nas i reći: „Razumijem.“
Ženska prijateljstva mogu biti upravo takav prostor. Mjesto gdje ne moramo glumiti da smo snažne, uspješne, raspoložene i da sve držimo pod kontrolom.
Možemo biti umorne. Zbunjene. Uplašene. Možemo priznati da ne znamo šta dalje.
I biti prihvaćene upravo takve.
Možda zato s godinama ne trebamo desetine prijatelja. Treba nam nekoliko onih kojima možemo poslati poruku u dva ujutro i znati da će, ako ne mogu odmah odgovoriti, odgovoriti čim budu mogle.
Jer odraslo prijateljstvo više nije ono u kojem smo stalno zajedno.
To je ono u kojem, uprkos svemu što nas je život razdvojio, i dalje znamo gdje pripadamo.
