Ejla Kalabušić: Streljaštvo mi je podarilo strpljenje, stav i koncentraciju

Većina nas teži da budu drugačiji od ostalih, ali drugačiji smo po onome što radimo i volimo. U novom broju magazina donosimo vam priču o djevojci koja se bavi ne tako masovnim sportom na našim prostorima – sportskim streljaštvom. Mnogi misle da je to muški sport, ali Ejla je jedna od djevojaka koja ruši te predrasude. U razgovoru s njom otkrivamo tajne i zanimljivosti o najuspješnijem olimpijskom sportu u BiH

Piše: Ilma Jakubović; Foto: Muamer Kolar

Streljaštvo u Bosni i Hercegovini postoji od davnina. Kako vrijeme prolazi, ovaj nekonvencionalni sport gubi na popularnosti, uglavnom jer se više u njega ne ulaže koliko se nekada ulagalo. Uprkos zanemarenom odnosu prema kompletnom sportu u BiH, posebno što se tiče finansiranja, klubovi ipak uspijevaju stvoriti pokojeg međunarodnog šampiona. Naša sagovornica je jedna od takvih, vrlo uspješnih strijelaca i višestruka državna, regionalna i međunarodna prvakinja. Uz uspješno bavljenje sportom, Ejla je i uzoran student Pravnog fakulteta.

 Tatine priče

Odrasla je u ulici s dječacima, a dane je provodila igrajući se s njima dobro poznatu igricu „ta-ta“. Ejla je bila jedna od rijetkih djevojčica koja je gajila ljubav prema oružju, a sve zahvaljujući ocu koji je policajac. Kaže da joj je uvijek bilo interesantno slušati njegove priče kada bi se vratio s gađanja na Vracama, te se hvalio svojim metama, a ona se zaljubila u ovaj sport.

U streljački klub \'\'Sarajevo\'\’ se upisuje 2008. godine, a njen talenat treneri su prepoznali na samom početku.

• Tadašnji trener, pokojni Amir Dautović – Mišo, bio je prvi koji je prepoznao moj talenat. Dobila sam streljačku opremu, potom prešla na stojeći stav. Vremenom sam dobila polupreciznu serijsku pušku, zatim i standardnu preciznu serijsku pušku. I tu počinje moj put ka uspjehu – prisjeća se Ejla.

Streljaštvo je individualni sport, a dio je i biatlona (zimski sport, kombinacija brzog skijanja i streljaštva). Naizgled je nezanimljiv, jer strijelac mora sve vrijeme stajati mirno. Sportaši se služe vazdušnom puškom, a meta je veoma mala, tek 10×10 centimetara, gađa se na udaljenosti od deset metara, pa zahtijeva iznimnu uvježbanost i preciznost.

• Streljaštvo nije samo uzeti pušku i pucati. To je puno više. To je prvenstveno fizički napor, jer je standardna vazdušna puška teška oko pet kilograma, a naše odijelo, koje je izrađeno po ISSF-ovim pravilima, teško je oko dva kilograma. Uz to vam mišići moraju biti maksimalno opušteni da biste si osigurali smirenost i preciznost. U ovom sportu koncentracija je najbitnija. Kada gađate, sve što vam se dogodilo tog dana, sve probleme, morate ostaviti sa strane kako biste pogodili najbolje rezultate – otkriva Ejla.

Strpljenje i koncentracija

Ističe da je streljaštvom stekla ono neprocjenjivo, da to nije samo sport s kojim možeš postići puno, pokazati se, putovati. Ovaj sport naučio ju je strpljenju, stavu i koncentraciji. Baveći se streljaštvom obišla je mnoge gradove BiH koje ranije nije imala priliku posjetiti. Takmičenja se održavaju u Visokom, Zenici, Gacku, Trebinju, Tesliću, Banja Luci. Također je posjetila mnoge gradove Hrvatske, zatim takmičenje u Njemačkoj, Sloveniji i Kuvajtu.

• Više utisaka na mene su ostavila naša, domaća takmičenja u periodu od 2010./2011. godine, posebno kada sam kao kadetkinja osvojila prvo mjesto za prvaka BiH za kadete, juniore i seniore. Nevjerovatan je osjećaj kada kao kadet osvojiš sve moguće nagrade koje postoje u zemlji, kada postaneš neko ko je najbolji među najboljima. U to vrijeme bila je velika čast jer je bilo mnogo dobrih strijelaca – kaže ova 24-godišnjakinja.

Ejla se streljaštvom bavi 10 godina, član je streljačkog kluba \'\'Sarajevo\'\’, nekada \'\'Mile Vujović – Učo\'\’.  Klub ove godine obilježava 70 godina uspješnog rada, a iznjedrio je mnogo dobrih strijelaca. Može pohvaliti streljanom koja je urađena po olimpijskim standardima za ZOI \'84, počevši od osvjetljenja, dužine, broja mjesta i jedina je streljana u BiH s modernim elektronskim metama. Trenutno rade na proširenju članstva, a najbolji period za početak treniranja je 10 – 14 godina.

Ovaj sport jedan je od rijetkih čiji se sportaši nađu u olimpijskoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Pitali smo Ejlu koliko je streljaštvo danas popularno kod nas.

• Bez obzira na to što se streljaštvo ne promovira kao što je to slučaj s fudbalom ili košarkom, što mislim da je uzrok smanjene popularnosti ovog sporta, ipak mislim da ne propada, jer da je to tako, vjerovatno ne bismo postojali mi koji smo svaki dan u streljani. Streljaštvo nije samo sport, nego jedna posebna ljubav. Ipak, ukoliko ljudi žele da im zaista pokažemo ko smo i koliko možemo, oni moraju početi više ulagati u nas – kaže seniorka.

Odnos s trenerom veoma je bitan, on je uzor i podrška, a Ejla se prisjetila svog prvog trenera koji je prvi prepoznao njen talenat i bio joj vjetar u leđa.

• On je bio neko ko mimo toga što je bio moj trener, bio mi je i otac i majka i brat. Sve što treba u jednoj osobi. Kada dođem na trening prvo njegovo pitanje bilo je \'\'Kako si?\'\’, ukoliko sam imala naporan dan, davao mi je zadatke koje sam u tom trenutku mogla ispuniti. Nakon Mišine smrti, moj trener je postao bh. olimpijac Nedžad Fazlija – kaže naša sagovornica.

Najveća podrška joj je njen otac. Bilo je trenutaka kada je željela odustati, ali on joj nije dopustio da godine truda i rada baci u vodu.

• Cilj mi je da, ukoliko nađem sponzora, kupim novu pušku, \'\'pucam\'\’ na Olimpijske igre – završava Ejla.