Bring it on! Dnevnički zapis

 „Zahvalna sam svakom stanicom i ćelijom u tijelu što sam živa i okružena stvarnom, a ne instagramskom srećom. Što su zdravi i veseli svi moji najbitniji, čuvari mog razuma i zdravlja“

Piše: Najra Krvavac

Juli 2023, 5.37 ujutro, Korčula

Prvo da raščistimo jednu stvar: kolumne za magazin se pišu ranije, zapravo dosta ranije. Da bi magazin mogao biti spreman za naredni mjesec, a vi ste pisač/ica kolumni u njemu, stroga ali pravedna urednica će vam dati rok polovinom prethodnog mjeseca da joj pošaljete tekst. Kako ja dobro reagiram na autoritete, mene treba na rok podsjetiti jednom. Eventualno dva puta. Tri, ako je ljeto i radim s mora. Kao, recimo, upravo sad.

Iako svake godine trubim o tome kako je meni u julu i augustu vruće i gužva, srce ima svoje zahtjeve. Pa čim se ukaže prilika, čak i neka mala prilikica, odvede me na otok. I dalje mi je vruće, ali meni je vruće i u februaru, tako da… Shvatili ste, omakne se meni i da slažem da neću otići. Često.

Juli je, dakle, sjedim na terasi ispred kuće i čekam da izađe sunce. To će se desiti za tačno 18 minuta na tački na kojoj se nalazim. Završit ću ovu kolumnu i sačekati da prođu valovi (zovu ih refulima) katamarana koji u šest isplovljava iz Korčule za Split, a onda otplivati prvu jutarnju turu. Volim taj brod, povezuje dvije moje najdraže obale: ovu korčulansku, koja mi daje život i splitsku, na kojoj je život koji sam ja dala, Jedan u Majke. Dok prolazi, poljubim vrhove prstiju i puhnem poljubac prema njemu, zamolim da ga odnese Vladi. Srce majkino iz njedara.

Juli je, dakle. Za tačno mjesec dana ću napuniti 50. Imam prijateljicu koja me svaki put upozori da malo manje pričam o broju godina, ali ja stvarno ne vidim razlog zašto ne bih. I cijela ta priča o tome da dame ne otkrivaju godine mi je oduvijek malo čudna. Možda zato što nikad nisam bila dama? Moja prijateljica jeste. C., R. moj najdraži, neka godina (ljubim vrhove prstiju i pušem prema tebi). Meni je mojih pedeset fenomenalno. Stvari su bistrije. Lakše kažem šta ne želim. Iz života mi je izašla gomila bespotrebnih ljudi koji su zauzimali prostor za nove. Ovi koji su ostali su najfamoznija zamisliva družina dobrih, nježnih, pametnih, pažljivih, duhovitih. Možda je baš pedeset odlična prilika da im se zahvalim, jer su mi sačuvali ne samo pamet, nego i empatiju i vjeru. Ako nemaš potonje dvoje, pamet te sama neće odveć usrećiti. Been there, done that.

Juli je dakle, još malo i ispred mene će se za koji minut ukazati katamaran koji ću natovariti poljupcima kao slijepim putnicima. Iznad moje glave su moji anđeli čuvari mili, moja otočka oaza ljubavi i radosti, i za koji sat ću biti u njihovoj bučnoj i veseloj kuhinji dobrote. Psić, moja vjerna druga Đina, mali i čupavi Mič Bejvoč, mi je pored desne noge i pilji u more. Miriše ružmarin. Selo je još uvijek pospano, ali je more budno i spremno da se grlimo. Stvari su dobre, a život jednostavan. I lijep.

Juli je, dakle, godine dvadesettreće. Zahvalna sam svakom stanicom i ćelijom u tijelu što sam živa i okružena stvarnom, a ne instagramskom srećom. Što su zdravi i veseli svi moji najbitniji, čuvari mog razuma i zdravlja. Što sam tu, što imam privilegiju vidjeti kako Sunce, evo baš sad, promalja. Što sam naučila lekciju da se, u životu, smjenjuju dobri i loši periodi i da se zbog prvih treba radovati, a za druge čuvati strpljenje.

U julu sam, neka ostane zapisano, sretna. U augustu, kada ovo budete čitali, ću imati pedeset i biti još sretnija. Bring it on, cijedi Nick Cave iz mog zvučnika. Bring it on, Niče, i ja kažem. Sve će biti dobro.