Glumac, reditelj i osnivač Studio Teatra iz Zavidovića govori o pozorišnom ritualu, saradnji s velikim imenima filma, uspjehu Testamenta i ulogama koje još čeka.
In muškarac · Razgovarala: Indira Delić · Foto: Muamer Kolar
Iz arhive Ladies In – razgovor je objavljen u broju 103 (decembar 2025).
Nusmir Muharemović je odrastao u mjestu koje je maleno na karti, ali veliko u njegovom srcu. Zavidovići su mu podarili maštu, hrabrost i tvrdoglavu želju da svijet pretvori u pozornicu.
Danas, kada igra, režira ili samo posmatra, u njegovim gestama uvijek se osjeti trag tog dječaka koji je vjerovao da priče spašavaju ljude. I upravo zato njegove uloge ostaju – dugo, tiho i tačno tamo gdje trebaju.
– Odrastanje u malom mjestu ima i svoje čari. Poznajete gotovo svakoga, imate osjećaj zajedništva koji vas oblikuje i nauči da prepoznajete ljude, njihove emocije, istinu, što je u glumi dragocjeno.
Zanimljivo je da, iako sam rano zavolio pozorište, prije upisa na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu nikada nisam pogledao nijednu profesionalnu predstavu. Profesionalno pozorište tada jednostavno nije dolazilo u naš grad. Moj prvi pravi susret s teatrom bio je upravo na Akademiji. I možda baš zato taj svijet za mene i danas ima posebnu čar i poštovanje. S ponosom mogu reći da sam bio prvi iz Zavidovića koji je upisao Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Gluma je često spoj discipline i emocije – kako izgleda Vaš kreativni ritual prije nego što zakoračite na scenu ili pred kameru?
– Trudim se da svaki put, bilo na sceni ili pred kamerom, dođem potpuno spreman. Dolazim s naučenim tekstom, jasnim prijedlozima i idejama, ali i otvoren za razgovor s rediteljem i kolegama. Vjerujem da se samo spreman glumac može zaigrati.
U pozorištu, moj ritual je gotovo uvijek isti, fizičko zagrijavanje, vježbe disanja, priprema glasa i kratko ponavljanje teksta. To me dovede u stanje koncentracije, oslobađa tijelo od grča i pomaže mi da budem prisutan. Prije samog početka svake predstave treba mi desetak minuta tišine. Tada ne volim komunicirati ni sa kim. To je moj prostor za koncentraciju, za prolazak kroz lik i kroz cijelu predstavu u glavi, za podsjećanje na suštinu onoga što ću te večeri podijeliti s publikom.
I nakon 20 godina rada, trema je i dalje prisutna. Ona je, zapravo, znak da mi je stalo. Posebno pred predstave koje volim, kao što je Državni lopov, koju igram već 21 godinu. I dalje, prije svakog igranja – a odigrali smo je više od 350 puta pred više od 150 hiljada ljudi, osjećam onu istu, blagu tremu. I ona me podsjeti da i dalje istinski uživam u ovom poslu.
Radili ste s velikim imenima bh. i svjetske kinematografije – od Jasmile Žbanić do Angeline Jolie. Šta nosite kao najvrednije iskustvo iz tih susreta?
– Radio sam sa mnogim velikim imenima u svijetu filma i teatra, sa Angelinom Jolie, Jasmilom Žbanić, Danisom Tanovićem… Trenutno s radošću pratim premijeru druge sezone serije Kotlina, i ponosan sam što sam dio te priče.
Moj cilj je da lik, predstava ili film budu dobri, da publika uživa, da se opusti, da nešto nauči, ali i da se osjeti oplemenjeno pričom koju gledaju. Vrlo mi je važno o čemu film/predstava govori i kako moj lik doprinosi toj priči. Najvrednije što nosim iz svih tih susreta je svijest o odgovornosti, prema liku, priči i publici.
„Mi, filmski i teatarski radnici, ponekad se otuđimo od običnog čovjeka, a Testament nas podsjeća na suštinu našeg posla: stvaramo za narod i zbog naroda.“
Stvaramo za narod i zbog naroda
Filmovi Amanet i Testament donijeli su mnogo emocija i uspjeha. Kada se osvrnete na sve što je taj projekat donio, koji Vam se trenutak najdublje urezao u sjećanje?
– Mislim da će ovaj film ostati zabilježen u historiji bh. kinematografije kao najgledaniji domaći film u posljednjih 30 godina. Ovaj film je fenomen koji je vratio ljude u kina i pokazuje da, iako festivali i umjetničke kritike često postaju mjerilo vrijednosti, stvarna publika ipak prepoznaje iskrenu i istinitu emociju.
Mi, filmski i teatarski radnici, ponekad se otuđimo od običnog čovjeka, a Testament nas podsjeća na suštinu našeg posla: stvaramo za narod i zbog naroda. Naravno, to ne znači da podilazimo publici jeftinim humorom, psovkama ili površnim temama, naprotiv. Važno je čuvati tradiciju, identitet i emociju koju naš narod nosi.
Lik Dževada postao je zaštitni znak filma, zbog svog šarma, topline i ljudskosti. Drago mi je što sam imao priliku doprinijeti tome da film bude uspješan i istinski gledan.

Biti kreator iza scene
Kao direktor i osnivač Studio Teatra, već godinama razvijate kulturnu scenu i izvan glume. Šta Vas je motiviralo da preuzmete i tu ulogu stvaratelja iza scene?
– Motivacija je uvijek bila ista, želja da umjetnost bude bliska ljudima, dostupna i relevantna. Iako radim u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica i imamo sjajne predstave, osjetio sam potrebu da kreiram i alternativne projekte koji prave direktan korak prema publici. Tako je nastao Studio Teatar i festival Ljetne večeri Studio Teatra, jedini profesionalni ljetni teatarski festival na otvorenom u Bosni i Hercegovini, koji sljedeće godine obilježava desetu sezonu.
Kao glumac vidio sam koliko publika želi biti uključena, prepoznati se u pričama, ali i koliko često institucije zanemaruju stvarne potrebe i očekivanja publike. Studio Teatar je nastao upravo iz te potrebe: da stvorimo prostor gdje kreativnost ima slobodu, gdje mladi ljudi mogu učiti, eksperimentisati i rasti, a publika ponovno zavoljeti teatarsku scenu.
Preuzimanje uloge iza scene mi je omogućilo da kontroliram kvalitet, oblikujem programe i projekte koji zaista donose vrijednost, a ne samo da se prate forme ili trendovi. Za mene je najveće zadovoljstvo vidjeti reakciju publike, razvoj mladih kreativaca i kako projekti poput Ljetnih večeri Studio Teatra pokreću cijelu zajednicu. To je ono što me motivira da nastavim stvarati i upravo to za mene znači biti kreator iza scene.
Vaša karijera je spoj različitih izraza – gluma, režija, produkcija. Gdje danas najviše pronalazite sebe?
– Moja prva i najveća ljubav je gluma. To je profesija u kojoj se najpotpunije pronalazim, nešto čemu sam potpuno posvećen i što me oblikovalo kao čovjeka i umjetnika. Kroz glumu sam naučio razumjeti ljude, prepoznavati emocije i pričati priče koje ostavljaju trag.
Ali na tom putu razvoja sebe i svoje karijere, došao sam do trenutka kada sam zajedno s prijateljima osnovao Studio Teatar. Tada sam, sasvim prirodno, preuzeo i druge uloge – producenta, organizatora, pa i reditelja. Zato danas sebe pronalazim u spoju svega toga – glume, režije i produkcije. Na kraju, moj poziv je zapravo pričanje priča. Bilo da sam na sceni, iza kamere ili iza organizacije, najvažnije mi je da ono što radim ima smisao, poruku i iskrenu emociju.
Postoji li neka uloga ili tekst koji još čekate – onaj koji osjećate da tek treba da Vam dođe?
– Mislim da svaki glumac duboko u sebi vjeruje kako prava uloga u njegovom životu tek treba da dođe, kako one istinske, velike stvari tek čekaju svoj trenutak. Ipak, ono što sam naučio od svog profesora glume, Miralema Zupčevića, jeste da glumac u životu zaista kreira, u punom smislu te riječi — možda tri uloge, dvije, jednu… a ponekad nijednu. Zato se iskreno nadam da u mom dosadašnjem bavljenju glumom, teatrom i filmom postoji barem jedna uloga za koju se može reći da je istinska glumačka kreacija.
Kada govorimo o željama, u teatru bih volio da zaigram Iaga iz Shakespeareovog Othella. To je uloga koja pruža beskrajne slojeve za igranje i istraživanje. A kada je riječ o filmu, volio bih da utjelovim neku historijsku ličnost, recimo Husein-kapetana Gradaščevića ili nekog drugog velikog bh. junaka. Vjerujem da je došlo vrijeme da u Bosni i Hercegovini više pričamo naše priče, da kroz pozorište i film oživimo likove koji su oblikovali naš identitet i ostavili dubok trag u našoj historiji. To su priče koje zaslužuju da budu ispričane, a meni bi bila čast da budem njihov glas.

Hanin i Nadjin otac
– Porodica je moj najveći oslonac i temelj svega što radim. Kao Hanin i Nadjin otac – nastojim im pokazati šta znači živjeti dostojanstveno, pošteno i s poštovanjem prema ljudima. Na tom putu imam ogromnu podršku svoje Ane, ali i roditelja, sestara i bliskih prijatelja koji su uvijek bili uz mene. Slobodno vrijeme najradije provodim s porodicom, a punim se energijom na planini, uz dobar film, knjigu ili u društvu najbližih.
Ovaj razgovor prvobitno je objavljen u magazinu Ladies In, broj 103 (decembar 2025). Funkcije i okolnosti navedene u tekstu odnose se na vrijeme razgovora. Prelistajte cijelo izdanje.
