„Kao profesor Medicinskog fakulteta i kao šef Katedre za hirurgiju nastojim, zajedno sa svojim kolegicama i kolegama, svim srcem doprinijeti da studenti i specijalizanti dobiju znanja i praktične vještine, ali, u isto vrijeme, da izgrade i osjete istinsku radost što se pripremaju za bavljenje ovim humanim poslom“
Razgovarala: Indira Delić
– Moje rano djetinjstvo je manje više ličilo na djetinjstva cijele generacije tog vremena i sastojalo se od beskonačnih perioda bavljenja svim vrstama sportova, mladalačkim glupiranjima, ali i periodima kada smo bili veoma zainteresirani za saznavanje i shvatanje različitih pojava vezanih za historijske događaje iz daleke i bliže prošlosti, kao i nekih naučnih pojmova i fenomena, posebno vezanih za kosmos, a dobijenih čitanjem Politikinog Zabavnika. Ovako široka interesiranja moje generacije i mene su omogućila da smo bili spremni studirati i društvene i prirodne nauke. Ipak, medicina me je najviše privlačila iako tada nisam u potpunosti shvatao kompleksnost te profesije. Kasnije, završavajući Medicinski fakultet, dobio sam sadašnju sliku mog prakticiranja medicine, kao profesije koja nije samo djelatnost liječenja i rehabilitacije bolesnih i povrijeđenih osoba i očuvanja zdravlja ljudi, nego i jedna od najetičnijih profesija koja odnos ljekara i pacijenta stavlja na višu razinu, nekada i filozofsku i koja dobre ljekare opisuje samo kao one koji pored profesionalnog znanja posjeduju i ljudske vrline, kao što su umjerenost, hrabrost i velikodušnost.Kako je medicinska nauka, kao i druge nauke, uvijek u potrazi za novim znanjima i spoznajama, imao sam brojne edukacije u inostranim centrima u Italiji, Austriji, Francuskoj, Nizozemskoj i Švedskoj, gdje sam, kroz edukativni program dobijao nova znanja i vještine koje sam donosio i prenosio svojim mlađim kolegama u Sarajevu i Bosni i Hercegovini – počinje priču prof. dr. Zlatan Zvizdić.
Profesor ste u oblasti dječije hirurgije, veoma ste cijenjeni u poslu kojim se bavite. Kako izgleda jedan Vaš radni dan?
– Pošto u životu slijedim poslovicu koju ću parafrazirati i koja kaže da ukoliko hoćeš brzo da stigneš do cilja, na put idi sam, ali ako hoćeš da na tom putu dospiješ daleko, ona idi u grupi, moj radni dan se sastoji od predane saradnje s kolegama dječijim hirurzima, ali i svim specijalistima koji učestvuju u kvalitetnom liječenju bolesnog djeteta. Operativni zahvati su svakodnevnica svakog hirurga, ali njima uvijek prethode pitanja da li je operacija neophodna, koju vrsta operativnog zahvata je najsvrsihodnija i koja je opterećena s najmanje postoperativnih komplikacija. Na kraju dana, svaki hirurg zna, da li su njegove odluke bile dobre, manje dobre ili pogrešne, tako da često, u zavisno od odgovora na ta pitanja, klinički posao nose kući i nekada intenzivno razmišljaju o njemu i u slobodnom vremenu.
Kojom poslovnom filozofijom se vodite u poslu koji obavljate…
– Moja filozofija u životu, pa tako i u poslu kojim se bavim, je da čovjek za sve mora imati strast. Ta strast mora biti uzdignuta na viši nivo i postati strast duše, odnosno vrlina. Na taj način se postiže kreativnost, kvalitet života i rada i osjećaj radosti odlaska na posao.
Po Vama koji su budući trendovi u razvoju dječije hirurgije?
– Neki od najvećih napredaka u medicini uopšte su napreci u pedijatriji i dječijoj hirurgiji. Danas se dijete više ne smatra odraslom osobom u malom, što je otvorilo mogućnost novih metoda liječenja, prevazilaženja i rješavanja komplikacija i omogućilo da djeca i sa najtežim oboljenjima i stanjima imaju realno veliku vjerovatnoću preživljavanja, ali i zadovoljavajućeg kvaliteta života. Budućnost ide u pravcu još kvalitetnijih dijagnostičkih i terapeutskih procedura, čak i ispravljanju poremećaja genoma ili tretmana još nerođene djece u majčinom trbuhu.
Kakva je zdravstvena slika općenito kada govorimo o djeci u Bosni i Hercegovini?
– Djeca u BiH su pretežno zdrava djeca, mada je u zadnjim decenijama zabilježena povećana stopa pretilosti kao posljedica izostanka adekvatnih sportskih aktivnosti i prekomjernog konzumiranja brze hrane. Povećana tjelesna težina je riziko faktor različitih oboljenja i zbog toga se mora jasno sagledati, prevenirati i kroz različite programe reducirati. S druge strane, urođene mane koje traže naš hirurški tretman imaju svoje statističke vjerovatnoće javljanja i kao takve se javljaju u sličnim postocima na ukupan broj rođene djece kao i u drugim zemljama okruženja, Evrope i SAD-a.
Dobitnik ste prestižne nagrade na 9. Internacionalnom Medis Awardsu za medicinska istraživanja. Vaš naučni rad je najbolji iz područja pedijatrije, kažite nam nešto više o tome…
– Dobivanje međunarodne nagrade za naučni rad je veliki uspjeh, posebno ako dolazite iz male zemlje kao što je BiH. Ovaj uspjeh je tim veći što predstavlja nagradu za timski rad o kome sam govorio na početku ovoga razgovora i koji je moto mog profesionalnog i naučnog rada. Bosanski istraživački tim koji se sastoji od briljantnih umova mojih kolegica i kolega, i koji ja samo nominalno predvodim, jer su svi jednako kvalitetni, sliku o BiH u očima naučnika iz drugih zemalja čini boljom i doprinosi boljem pozicioniranju naše zemlje u svijetu značajne medicinske nauke.
Doktore, daje li obrazovni sistem u našoj zemlji dovoljno mogućnosti mladim naraštajima da steknu praktične vještine? Možete li Vi, sa sadašnje pozicije utjecati na poboljšanje razvoja obrazovanja?
– Kao profesor Medicinskog fakulteta i kao šef Katedre za hirurgiju nastojim, zajedno sa svojim kolegicama i kolegama, trudim se svim srcem doprinijeti da studenti i specijalizanti dobiju znanja i praktične vještine, ali, u isto vrijeme, da izgrade i osjete istinsku radost što se pripremaju za bavljenje ovim humanim poslom.
Vaši planovi za dalje, očekuju li Vas novi projekti u skorijoj budućnosti…
– Naučni rad nema vremenski rok i naš tim radi na novim projektima, od kojih su neki veoma značajni i u međunarodnim okvirima. Nagrade, kao ova koju sam dobio ove godine, me samo dodatno motivira da radim još bolje i da rezultati naših istraživanja daju doprinos globalnoj medicinskoj nauci.
S kim najradije dijelite uspjehe?
– Uspjehe najradije dijelim s onima koje najviše volim, a to su članovi moje porodice – supruga, kćerka i sin, ali i sa prijateljima, kolegama, kao i s mojim studentima i mladim ljekarima kojima sam tokom njihovog studiranja bio nastavnik.
Kako čuvate svoj mikrosvijet?
– Mikrosvijet ili tvrđavu, kako volim nazvati svoju porodicu, u slobodnom vremenu čuvam zajedničkim interesima, odlascima u prirodu, putovanjima i dijeljenjem svih tuga i radosti. Povezuje nas ljubav koju osjećamo jedni prema drugima, nju njegujemo i čuvamo.
Povećana stopa pretilosti
– Djeca u BiH su pretežno zdrava djeca, mada je u zadnjim decenijama zabilježena povećana stopa pretilosti kao posljedica izostanka adekvatnih sportskih aktivnosti i prekomjernog konzumiranja brze hrane. Povećana tjelesna težina je riziko faktor različitih oboljenja i zbog toga se mora jasno sagledati, prevenirati i kroz različite programe reducirati. S druge strane, urođene mane koje traže naš hirurški tretman imaju svoje statističke vjerovatnoće javljanja i kao takve se javljaju u sličnim postocima na ukupan broj rođene djece kao i u drugim zemljama okruženja, Evrope i SAD-a.