Mirsada Bilanović: Živim svjesnije i ispunjenije

Postoje osobe koje se lako predaju, dižu ruke kod prve prepreke, ali i one koje stanu u gard, hrabro se usprotive životnom izazovu. Pokažu snagu i odlučnost za koju nisu ni znali da posjeduju. Mirsada Bilanović, nekadašnja novinarka i urednica, sada uposlenica Službe za odnose sa strancima jedna je od njih. Ovo je njena priča…

Piše: Zana Kološ-Mulabdić; foto: Edvin KALIĆ

– Nekoliko mjeseci prije nego što mi je postavljena konačna dijagnoza karcinoma dojke,  primijetila sam promjene na desnoj dojci. Počelo je kao blago uvlačenje bradavice. Ignorirala sam to i naivno mislila da će proći. Jednog jutra, dok sam se tuširala, uočila sam da bradavice uopće nema. Uvukla se i taj dio ličio je na šav nakon operacije. Zaledila sam se od straha. Naručila sam se odmah na pregled u privatnoj klinici. Dobila sam termin za dva dana. Za mene kao dvije godine. Nikada neću zaboraviti taj 17. juli 2020. godine. Ulazak u ordinaciju, gdje me dočekala prijatna, mlada doktorica. Skidam se, liježem na krevet i automatski zažmirim. Nakon samo nekoliko trenutaka kako je pregled počeo, slijedilo je pitanje: Je li vam neko u porodici imao karcinom? Počinjem plakati. Znala sam epilog. Kažem da mi je majka umrla prije nepune dvije godine od karcinoma. Doktorica me uputila da se što prije javim na Odjel onkologije KCUS-a – počinje Mirsada svoju priču. Nekad novinarka i urednica, danas uposlenica Službe za poslove sa strancima, već gotovo dvije i po godine hrabro se nosi sa ovom bolešću..

– Izašla sam iz ordinacije i sjela u hodnik. Plačem. Otišla sam do auta. Sjedila sam dugo u tišini. Kiša je tog ljetnog dana neumorno padala, kao da je suosjećala sa mnom. Nazvala sam muža. Bilo mi je lakše da mu kažem putem telefona. Nisam htjela razgovarati u kući, pred djecom. Muž u nevjerici. Čekao me je najteži trenutak – kako reći djeci da imam rak? To sam odgodila do daljnjeg.

 Crvena bočica

Ubrzo se javila u bolnicu i sa nalazima otišla na konzilijarni pregled…

– Tada su mi rekli da je u pitanju veći karcinom i da će pokušati sa liječenjem. Dobila sam svog doktora – onkologa. Razgovaramo i objašnjava mi iscrpno sve o procesu liječenja i traži još neke dodatne pretrage. One će pokazati da je karcinom u IV stadiju, sa metastatskim promjenama na kostima. To da imam metastaze, gore mi je palo od saznanja da imam rak. Prognoze su obeshrabrujuće i strašne. Zakazuju mi prvu od osam najjačih hemoterapija.

Kaže kako joj je upravo ta, prva hemoterapija, bila najteža…

– Priključili su mi bočicu crvene boje. Gledam po okolnim krevetima druge bolesnike. Analiziram njihove bočice. Sve su bijele. U dnu sale vidim još jednu crvenu. Žena pored mene kaže mi: Ta je najteža, zove se red devil (crveni đavo). Izbora nemam. Traje satima. Dolazak kući, mučnine, povraćanje, slabost, bol, nesposobnost da hodam, u ustima konstantni okus željeza, umor… Dok sam primala drugu hemoterapiju, umire i moj otac. Još jedan šok.

Fizičke promjene za većinu pacijenata, kaže, veliki su udar i na psihičko stanje. Kosa je počela da joj opada..

– Odlučila sam da obrijem glavu. Otpadaju i trepavice i na kraju obrve. Pogledam se u ogledalo i vidim neku drugu osobu. Ne ličim na sebe. Nemam snage. Pomislim na djecu i supruga i krenem dalje. Sitnim korakom, sa strahom. Od terapije do terapije. Tražim snagu da budem mama, da ne odustanem. Uspjela sam primiti terapiju u tih nekoliko mjeseci. Konzilij određuje datum operacije za februar 2021. godine. Željela sam ukloniti obje dojke. U iščekivanju i potpuno spremna krećem na neizvjestan put.

Kaže da se nije plašila operacije niti o tome dugo razmišljala…

– Jer, bitan je život. To neizvjesno jutro krećem po njegov nastavak. Nacrtam obrve, stavim turban na golu glavu i razmišljam – ako je zapisano da ne preživim, da se makar sa stilom rastanem. Preživjela. Boravak u bolnici do oporavka. Dolazim kući bez grudi. Ne gledam se u ogledalu nikako. Podsvjesno ne mogu prihvatiti činjenicu da nemam više ženske atribute. Nedugo zatim, kreće terapija od 25 zračenja, koji vas iscrpe do kraja. Ipak, moram reći da su hemoterapije za mene najgori dio liječenja. Ne ponovilo se.

Od dijagnosticiranja bolesti promijenila je način prehrane. Više od dvije godine ne konzumira meso, šećer, niti proizvode od bijelog brašna.

– Osnovu moje ishrane čini svježe ili kuhano povrće, proteini i sjemenke. Gotovo svaki dan popijem po pola litra soka od cvekle. Također, od prvog dana idem kod dr. Amre Fatić, koja mi na osnovu nalaza krvi priprema čajeve i prirodne pripravke. Sve to uredno konzumiram i nalazi krvi su mi uvijek bili dobri. Smatram da mi je ona, naravno, uz konvencionalnu medicinu i moju predivnu doktoricu sa onkologije Berisu Hasanbegović, spasila život.

Biti pozitivan

Kad se dogodi bolest ljudi su često u prilici da daju savjete ili traže uzroke zašto se nešto desilo baš nama. Mirsada naglašava kako je najprije analizirala vlastiti život…

– Ja sam se stalno pitala – zašto ja?! Krivila sam samu sebe, jer nisam nikada išla na preventivne preglede. Bila sam ljuta na sebe, rak, nepravdu, doktore… Na sve. Međutim shvatila sam i vidjela svojim očima da je rak nasumična bolest. Niko nije zaštićen. I prestala sam se kriviti. A, kod nazovi savjetodavaca najviše me nervirala rečenica od osoba koje su, zaista same po sebi negativne i nezadovoljne svojim životom, a meni kažu: Budi pozitivna. Žaljenje, a ja to ne volim. Nemojte mi prepričavati priče o ljudima koji su preživjeli rak, osim ako te priče nisu vezane uz metastazirani rak u četvrtom stadiju od kojeg bolujem. Mrzim kada mi se ljudi obraćaju kao da su mi dani izbrojani. Uživam kada mi neko priča o svom životu. Ja sam i dalje osoba koja je sposobna slušati, a to što sam sad u ovoj fazi liječenja ne znači da mi ništa više nije važno.

Uz priču nam podcrtava da karcinom ne pogađa samo bolesnika osobu, nego cijelu porodicu, ali i druge bliske osobe.

– Hvala Bogu, imala sam kvalitetnu podršku najbližih i moram reći samo nekoliko prijatelja. Onih pravih. Na ovom teškom putu nisam bila sama, jer dijagnoza raka tjera vas da se suočite sa svojom ranjivošću. To ne možete izbjeći. To nužno ne znači da se pretvaram u slabića, nego otkriva moju drugu ljudsku stranu. Iako nisu bile dobre prognoze za moj oporavak, još uvijek sam živa. I sretna sam. Odlazim u bolnicu svakih 28 dana na hormonsku terapiju. Sada živim dan za dan. Zbog bolesti živim svjesnije, ispunjenije, sa željom da svoju djecu ispratim makar na fakultete i da još koju godinu ostarim uz svog supruga. Sretnica sam što sam sa svojom dijagnozom pobila statistiku. A, svima bih poručila da idu redovno na preventivne preglede, da budu sretni i zahvalni na svemu i da uživaju u životu. Da se smiju na sav glas, da ne tonu i da nastave ploviti. Do nekog smiraja. Život je samo jedan i zaista nema reprizu.