Promaha i hladan beton

 „Kao djeca, sjedali smo gdje smo stigli. U blato, na travu, na ulicu, trotoar ili neke prigodne stepenice. Svaka od tih stanica imala je svoje prednosti i mane. Prednost je, ustvari, samo jedna i zajednička je – možeš sjesti i odmoriti se“

Piše: Enisa Selmanović – Salkić

Jer žene s dva prezimena sve znaju

Vjerujem da smijeh liječi sve. Da vam pravi ljudi mogu promijeniti život. Da ljubav dolazi u različitim oblicima. Da život čine male stvari. I da čovjek nikada ne smije izgubiti sebe.

Poznati kao najveći neprijatelji i tihe ubice, promaha i hladan beton posijali su više straha nego neke mnogo strašnije stvari.

Strah od promahe i hladnog betona se religiozno prenose sa koljena na koljeno, na sve nove generacije, jer ovakve pošasti to i zaslužuju.

Kao djeca, sjedali smo gdje smo stigli. U blato, na travu, na ulicu, trotoar ili neke prigodne stepenice. Svaka od tih stanica imala je svoje prednosti i mane. Prednost je, ustvari, samo jedna i zajednička je – možeš sjesti i odmoriti se. Mane su vezane za cijeli niz bolesti koje nas mogu snaći, o kojima nas detaljno upoznaju koristeći i slikovite primjere. Blato i trava sa sobom još nose i prljavštinu, koja sa sobom može nositi i određene disciplinske mjere.

Ali, kad si bezbrižno dijete, živiš u blaženom neznanju i jedini realan strah koji se tu razvija je od eventualne disciplinske kazne, koja će obično uključivati izlaske i igranje. Naravno, nije bilo percepcije o nevolji koja nas može snaći ako nas negdje uhvati promaha ili sjedimo na stepenicama od haustora, ali ostalo nam je urezano negdje u podsvijesti i kodirano u gene.

E, onda brzo premotamo koju deceniju unaprijed, kad smo odrasli i znamo sve. Prvi put kada nas zaboli glava pomislimo kako nas je sigurno negdje uhvatio propuh. Nije da mi hoćemo da razmišljamo u tom smjeru, nego jednostavno to izađe samo, mozak sam to predloži kao jedinu moguću opciju. Po belaju, obično se sjetimo onog otvorenog prozora na jednoj strani i otvorenih vrata na drugoj i kako smo stajali između ta dva ubojita oružja i logično – promaha je učinila svoje. Pa se prekorijevamo što nismo pažljiviji, baš kao da nismo ništa naučili iz priča naših predaka.

Ili ako zaboli bilo šta ispod pojasa, mozak kaže da je to od hladnog betona. A, mi se sjetimo kako smo se samo kratko naslonili na onaj zidić, baš kao da ništa nismo naučili.

Moderno doba nosi i svoje prednosti i izazove, ali i nove strahove. Jedan od najopasnijih je svakako klima uređaj. Posebno ovi koji su u automobilima. To su tek pravi dušmani. To je nešto kao digitalna promaha ili čak i hladan beton – sve zavisi od toga kako usmjerite klimu i u koji dio tijela da pušta svoje hladno oružje.

Da li su nas ti strahovi učinili boljima ili gorima – ne znam. Ali, znam da smo naučili da ono što smo nekad uzimali zdravo za gotovo, kasnije počnemo razmatrati kao opciju, ako ne i kao ozbiljnu opciju.

Silom prilika ili neprilika, u posljednje vrijeme sam imala čast da posvjedočim nekolicini agresivnih ispada od strane djece koja nemaju više od 18 godina. Dakle u jeku životnog uspona, svijeta mogućnosti koji je ispred njih i sveopćeg razvoja, oni su izabrali da budu agresivni. I to ne malo, nego čak zabrinjavajuće.

Ne može čovjek da se ne zapita zašto je tako. Realno, ne znam. Dosta je toga čemu su izloženi, a u tim godinama ne znaš  razlučiti šta je dobro, a šta ne. I čija uvjerenja slijediti. Da li ići za pjevačima koji imaju nasilne pjesme i voze skupa kola ili za nečim što je malo konzervativnije, recimo. Pa mi je negdje i logično da se razvije želja za skupim kolima, bogaćenjem preko noći i da to sve mora sada i odmah. Naravno, to nema smisla zbog milion razloga, ali kad si tako mlad i udaraju te hormoni sa svih strana, logično je da se ljutiš. I da tražiš krivce i tamo gdje ih nema – među porodicom, prijateljima ili slučajnim prolaznicima.

Ovo nije priča na temu u naše vrijeme je bilo bolje ili još gore mi smo bili bolji. Jok. I to čuveno naše vrijeme je imalo svoje prednosti i mane. I ne, ni slučajno nismo bili bolji. Nismo bili ni gori. Bili smo isti mi u tim nježnim godinama, kao i bilo koji drugi tinejdžer danas. Razlika su samo okolnosti i utjecaji kojima smo bili izloženi.

Mi smo se bojali promahe, oni se ne boje ničega. Realno, pogrešno je i jedno i drugo. A, možda je i ispravno. Ko zna.

Šta je poenta – svima bi nam bilo mnogo lakše da su nam promaha i hladan beton jedini strahovi i problemi. Jedine opasnosti koje vrebaju. Ali, to nije tako.

Danas i sada je sve mnogo veće, strašnije i opasnije. Nekada to znamo prepoznati, nekada ne znamo. Ono što bi trebalo biti bitno je da – ne osuđujemo, nego pomažemo. Da djecu koja imaju agresivne ispade i žele skupa kola, ne osuđujemo nego im pomognemo usmjeravanjem i podrškom. Da odrasle koje boli glava zbog promahe, ne osuđujemo nego da damo tabletu protiv bolova. Da se kao ljudi držimo zajedno i pravimo vlastite sisteme podrške. To će nekada biti samo jedan razgovor, nekada samo jedan zagrljaj, nekada samo jedno možeš ti to. Sa samo jednom malom stvari možemo učiniti puno za drugoga. Isto tako, i neko drugi može učiniti dosta za nas. Sve je dvosmjerna ulica.

Zato svaki sljedeći put kada pomislite ova današnja djeca ili u naše vrijeme je bilo drugačije, zaustavite tu misao i vidite kako možete pomoći.

Nemojte misliti da bi sve bilo lakše kad bi svi malo više poštovali promahu i hladan beton.