Jedan radni dan sa Nadirom Pašić

Društvene mreže odličan su alat za interakciju s publikom

 Nadira Pašić veći dio profesionalne karijere provela je na televiziji. Prve televizijske korake napravila je na Hayat TV-u, kao novinarka i voditeljica. Ulazak u svijet odnosa s javnošću desio se sasvim slučajno, kada je prihvatila poziv čelnih ljudi Hayat Production – muzičke izdavačke kuće i angažman na poziciji PR managera. Četiri godine kasnije, želja za usvajanjem novih znanja i otkrivanje svijeta odnosa s javnošću odveli su je do marketinške agencije Mita Group, gdje nastavlja graditi karijeru PR stručnjaka. Povratak na televiziju desio se spontano i neplanirano, ali u drugoj ulozi i kao prirodan put profesionalnog razvoja i karijere. Ističe da su rad i komunikacija s drugima najvažniji, ali i najljepši aspekt njenog posla. Nadira je danas PR & Community manager na televiziji Nova BH. Privatno je majka, supruga, sestra i kći i to su uloge u kojima najviše uživa i koje je najviše usrećuju

Foto: Muamer Kolar za Ladies In

6:00

– Buđenje i ulazak u mašinu zvani radni dan. Nisam jutarnji tip, koji uživa u ritualima ispijanja kafe, obično je jutro užurbano i nervozno. Nekad i namrgođeno… Spremanje za posao i školu, šta smo spakovali, šta smo zaboravili i jesmo li svi na broju. U autu, uglavnom, pređemo planove za taj dan, šta ćemo kuhati, gdje izaći poslije posla, a onda se grlimo i ljubimo i svako ide na svoju stranu.

8:00

– Ne volim kasniti na posao i uvijek se trudim biti tačna. U 8.00 ulazim u zgradu i s kolegicom Almom i kolegama pijemo jutarnju kafu. Teme su raznolike, politika, društvo, ekonomija, showbizz, pa sve do nekih običnih životnih svakodnevnosti. Sve je bučno, upadamo jedni drugima u riječ, smijemo se, naručimo po još jednu kafu i onda opet red razgovora, razmjene mišljenja i planova za život. Naravno, često tu brainstormiramo, razmijenimo poslovne ideje i dileme. Oko 8.30 svi se povlačimo u svoje poslovne odaje i kreće televizijska avantura.

9:00

– Radni dan počinjem pregledom pristiglih e-mailova, press clippinga, vijestima na portalima, a zatim slijedi i priprema objava za društvene mreže koje su odnose s javnošću dovele do jedne nove razine. Odličan su alat za interakciju s publikom, jače povezivanje sa brendom. Istovremeno, integracija televizijskog sadržaja u digitalne kanale zahtijeva vrijeme, maksimalnu posvećenost, stalnu prisutnost, praćenje vijesti i događaja u zemlji i svijetu, informiranost, inovativnost i kreativnost. Sve se to na kraju dana ili mjeseca pretvori u brojke, reach and share. Brojke su dobre. Stalno rastemo. Početak je mjeseca, treba pripremiti print oglase za magazine, pristižu mailovi o novim formatima koje uskoro emitiramo u programu. Kalendarski još nije jesen, ali jesenja programska shema na televiziji je sveto slovo. Alma i ja volimo sve pripremiti unaprijed.

11:00

– Pauza za ručak. Dok čekamo hranu, uglavnom razgovaramo o poslovnim obavezama, šta smo uradili, šta je ostalo i kako sve rasporediti. Svaki izazov se čini manjim i lakšim za prevazići nakon pauze.

12:00

– Stižu istraživanja o gledanosti programa. Još jedan uspješan dan za tim Nove BH i najgledaniji program u svim terminima i među ciljnim skupinama. Pregled društvenih mreža, a zatim se bacam na pripremu PR tekstova, intervjua, oglasnih rješenja, priprema prezentacija. Multitasking je sastavni dio ovog posla. Ah, da, outdoor kampanja nam je u ovom periodu veoma bitna. Treba planirati i radio. Nova programska shema za televizijske ljude je sve. Na svu sreću, komunikacije su kreativne, uzbudljive, često nepredvidive i zato ih volim. Marketing se tu uvukao sasvim slučajno i za sada Alma i ja to dobro koordiniramo.

14:00

– Sastanak u vezi jednog velikog eventa koji nas očekuje za nekoliko dana. Sve je važno, glamurozno i radimo punom parom, kako bismo ostvarili zadane PR ciljeve. U inbox stižu različiti upiti gledatelja. Kolegica iz redakcije Nove IN kaže kako ima super priču koju večeras treba objaviti na mreže. Stiže nekoliko upita za intervjue s našim TV licima. Gledam na sat. Pritisak i energija su već ispod svakog nivoa. Razmišljam o kraju dana, iako znam da kraj nije ni blizu i da trebam stići na još sto strana.

15:00

– Kolegica hitno treba profesionalne fotografije za jedan intervju. Pokušavam razmišljati brzo i efikasno. Pozivam nekoliko brojeva u imeniku i za nekoliko minuta već imam termin za slikanje. Ostalo je još da provjerim sa šminkericom za timeing šminkanja. Danas mi se posrećilo. Za tren, dogovoren je photoshoting.

16:30

– Posljedni pogled na zakazane postove, pripremljene materijale koji će se kasnije slati i izlazim iz kancelarije. Nikad nisam dovoljno pripremljena za saobraćajni kolaps u Sarajevu. Mislima sam se već teleportirala kući, a stvarnost je skroz drugačija. Prva, stani, prva, druga, opet vrati u prvu i tako u nedogled. Stižem kod mame po Emira, a onda trčimo na trening. Sjetim se da smo zaboravili svratiti u knjižaru po dodatne stvari za školu. Sutra ćemo. On mi usput kaže kako bi volio da ostanemo na treningu da vidimo kako on to dribla suparničku ekipu. Poprilično je uvjeren da je u rangu Messija. Tijelo me već izdalo i nemam baš snage za to, zamišljam kauč, popodnevni odmor, ali mislim, ako će on ostaviti na terenu srce, i ja ću svoje zajedno s njim.

19:30

– Dolazimo konačno kući, a na putu do nje, uvijek se pitam zašto nikad ne dođem kući na vrijeme kao sav normalan svijet. Emir negoduje kupanje i kao da je prikopčan na baterije ili punjač i kao da nije kraj dana, pita za dodatnu šetnju po gradu ili izlazak ispred zgrade. Navijamo za ovu drugu opciju. Suprug i ja shvatamo da nismo stigli ručati i da bi bio red nešto skuhati. U obzir dolazi nešto brzo, a to brzo najčešće znači i nezdravo. U istom momentu obećam sebi i njima, da će sutra biti nešto na kašiku.

21:00

– Vrijeme je da se posvetim sebi. Pokupim suđe, uključim mašinu, pa onda onu za veš, zalijem cvijeće, pripremim račune koje trebam sutra platiti… Pa dobro, gdje sam tu ja? Hajmo ispočetka. Istuširam se, protokol čišćenja i mazanja lica, a onda red televizije, razgovora i zagrljaja sa suprugom. Duša mi već spava. A, i ona druga mala polovina duše sprema se za odlazak u krevet. U zavisnosti od raspoloženja, bira mamu ili tatu za razgovore i maženje pred spavanje. Večeras je tatin red. Ljubomorna sam.

22:00

– Kad na satu vidim 22.00 već panično ponavljam kako je kasno i kako trebam već biti u krevetu. Kako moja štitna žlijezda i ja odavno nismo u dobrim odnosima i kako mi svakodnevno poručuje kako su šanse nikakve da taj odnos popravimo, pokušavam je ubijediti snom. Znam da funkcionira. Kažem i njoj, hajmo’ spavati, godit će i tebi. Vidjet ćeš da ćemo na kraju opet biti najbolje prijateljice. Septembar je, noći su svježije, ali ja još uvijek u zraku mirišem ljeto. Pokušavam ne razmišljati o obavezama, već o lijepim stvarima, gdje bi mogli otputovati, koji film igra u kinu i šta obući sutra na posao. U san tonem zahvalna na životu koji imam i ljudima koji su u njemu.