Je li ono što dosad znamo o OKP-u stvarna slika istoga?

Kada spomenemo opsesivno-kompulsivni poremećaj, vjerovatno nas većina odmah pomisli na slavnu Monicu iz popularne serije Prijatelji, koja je opsjednuta čišćenjem ili možda na ekscentričnog detektiva Monka iz istoimene serije i njegovu ogromnu potrebu za redom i simetrijom. Čak se dešava da u svakodnevnom razgovoru ovo dijagnosticiranje prenesemo i na članove porodice i prijatelje, preuveličavajući ona ponašanja koja primjećujemo, a koja nas iole podsjećaju na sliku pomenutog poremećaja. Je li, onda, ova ponašanja koja su tako slikovito prikazana u televizijskim emisijama predstavljaju pravu sliku opsesivno-kompulsivnog poremećaja? Jesmo li svjesni težine riječi koju upućujemo članovima porodice i prijateljima u svakodnevnom razgovoru?

Piše: Nađa Firdus Kreso, psihologinja

Činjenica je da simptomi opsesivno-kompulsivnog poremećaja u televizijskim emisijama mogu biti predstavljeni na više pojednostavljen način, dok u stvarnom životu, simptomi pomenutog poremećaja mogu biti mnogo ozbiljniji.

Šta je, onda, zapravo Opsesivno-kompulsivni poremećaj?

Opsesivno-kompulsivni poremećaj (OKP) se svrstava u skupinu anksioznih poremećaja, te je četvrti po učestalosti psihijatrijski poremećaj.

Prema istraživanjima, opsesivno-kompulsivni poremećaj se s podjednakom učestalošću javlja kod muškaraca i žena. Prosječno vrijeme nastupanja poremećaja je 20 godina, s tim da se kod muškaraca pojavljuje nešto ranije (u prosjeku s 19 godina), nego kod žena (u prosjeku s 22 godine).

OKP može biti u komorbiditetu s nekim psihijatrijskim poremećajima od kojih se najčešće susreću depresivni poremećaj (kod gotovo polovine bolesnika), drugi anksiozni poremećaji (prije svega panični poremećaj i generalizirani anksiozni poremećaj), poremećaj ličnosti i poremećaji hranjenja (češće kod žena oboljelih od OKP-a). Potrebno je razlikovati opsesivno-kompulsivni poremećaj od opsesivno-kompulsivnog poremećaja ličnosti. Kod opsesivno-kompulsivnog poremećaja ličnosti (OKPL) radi se o naglašenim crtama ličnosti gdje osoba poklanja preveliku pažnju detaljima i teži perfekcionizmu, te kako se ne razvijaju opsesije i kompulsivne radnje, oni smatraju da je s njihovim ponašanjem sve uredu.

Simptomi Opsesivno-kompulsivnog poremećaja

Opsesivno-kompulsivni poremećaj obilježavaju misli, porivi ili slike koje stvaraju strah ili brigu (opsesije) ili bihevioralne ili mentalne akcije koje se pacijent osjeća prisiljen poduzeti na ponavljajući, sistematski način kako bi smanjio strah ili izbjegao zastrašujući ishod (kompulzije).

Opsesivne misli obično se odnose na strahove od zaraze, strahove od povređivanja drugih ili sebe te strahove od činjenja nečega u suprotnosti sa svojim sistemom vrijednosti.

Kompulzije mogu biti određena ponašanja ili misaone radnje koje se izvode pretjerano često ili „ritualno“, tačno određenim redoslijedom. Najčešće kompulzije su pranje, čišćenje, provjeravanje, gomilanje stvari, ponavljanje riječi, rečenica, brojanje i slično.

Da bi se dijagnosticirao OKP, potrebno je da kod pojedinca bude evidentirana učestala pojava opsesivnih misli ili kompulsivnih radnji (ili istovremene pojave oba simptoma) u vremenskom periodu od dvije sedmice ili duže.

Najčešći medicinski problem u liječenju OKP predstavlja pogrešno postavljena dijagnoza. Zato je neophodno obratiti se stručnjacima, a svaki kliničar koji se bavi liječenjem OKP mora dobro da raspoznaje i diferencijalno dijagnostički razlikuje kriterije poremećaja.

Uzroci nastanka Opsesivno-kompulsivnog poremećaja

Prema istraživanjima, ne postoji jasan uzrok koji dovodi do ovog poremećaja, ali možemo govoriti o različitim faktorima rizika koji su s njim povezani. Važniji među njima su: genetika, poremećaj neurotransmitera, te psihosocijalni faktori koji uključuju kvalitetu odnosa u ranom razvoju, usvojene obrasce ponašanja i izlaganje stresorima. Ukoliko je osoba u djetinjstvu bila izložena psihičkom ili fizičkom zlostavljanju, imat će veći rizik za razvoj poremećaja. Studije pokazuju da bliski srodnici oboljelih osoba imaju znatno veći rizik za razvijanje ovog poremećaja.

Je li se moguće liječiti od Opsesivno-kompulsivnog poremećaja?

Jednostavan odgovor je DA. U liječenju ovog poremećaja koriste se lijekovi i psihoterapija. Kako se opsesivno-kompulsivni poremećaj često javlja istovremeno s drugim poremećajima, kod izbora načina liječenja treba uzeti u obzir i drugi poremećaj i njegove simptome.

Od psihoterapijskih pristupa, za liječenje poremećaja, najboljom se pokazala kognitivno-bihevioralna terapija. Posebno se učinkovitim pokazao KBT metod izlaganja i prevencije reakcije, gdje se pacijent u više navrata izlaže opsesivnim mislima i istovremeno pokušava ne izvršiti kompulzije. Na taj način se razbija začarani krug koji održava opsesivno-kompulsivni poremećaj. Istraživanja pokazuju da preko 80% osoba koje završe kognitivno-bihevioralni tretman za OKP dostignu umjereno do znatno poboljšanje u liječenju pomenutog poremećaja.

Svim osobama koje prepoznaju simptome poremećaja, kod sebe ili svojih bližnjih, savjetuje konsultacija sa stručnjacima. Samostalno dijagnosticiranje se ne preporučuje, jer se situacija može dodatno pogoršati. Opsesivno-kompulsivni poremećaj ima hronični tok i traži dugotrajno liječenje i posvećenost, ali uz blagovremenu konsultaciju sa stručnjacima i preuzimanje adekvatnih terapijskih mjera, tegobe se mogu znatno umanjiti.