Na(j)racija: Toleranca

Home » Na(j)racija: Toleranca
Ovo pišem nekoliko dana prije 45. rođendana. Nedavno mi je palo na pamet da sam, obzirom da nisam iz neke dugovječne familije, zapravo već debelo u drugom poluvremenu. Da me ne shvatite pogrešno – nije da sam se nešto posebno nasekirala zbog toga, samo sam konstatirala. Pa sam onda malo rezimirala

Nigdje oktobar nije tako lijep kao u julu u Sarajevu.

Mislim, prođe ljeto srećo moja, a nije da nas je nešto pošteno ogrijalo. U julu sam bila na Jahorini umotana u dva gunja i kaljačicama na plus devet (+9). Sjećam se toplijih dana u decembru. Meteorologija nije moje polje ekspertize, nisu ni HAARP-ovi ni razgonjenje oblaka za svjetska prvenstva ali se, brate, ne mogu otrgnuti dojmu da je nešto krenulo ukrivo. Ili je vruće kao u traileru za pakao ili pada kao iz kabla.

Ali hajmo o ljepšim stvarima.

Ovo pišem nekoliko dana prije 45. rođendana. Nedavno mi je palo na pamet da sam, obzirom da nisam iz neke dugovječne familije, zapravo već debelo u drugom poluvremenu. Da me ne shvatite pogrešno – nije da sam se nešto posebno nasekirala zbog toga, samo sam konstatovala. Pa sam onda malo rezimirala.

U 45 godina sam uspjela odgojiti i podignuti divnog mladog čovjeka do samostalnosti, napraviti uspješan posao sa taman dovoljno konvertibilnih novaca da me ne boli glava oko računa i steći šačicu genijalnih prijatelja koji su prešli onu finu liniju između prijateljstva i porodice. Voljela sam, bila voljena, putovala, bila u sjajnim društvima i samovala, fino jela i pila, malo plakala i puno, baš puno se smijala. Dosta je to i za puno bolje ljude od mene. Sve preko toga bi mi, čini mi se, bilo odveć. Tri infarkta i 45 godina kasnije, lekcija koju sam naučila je da – sve prođe, i loše i dobro, i ne treba se ni oko čega posebno nervirati. Ima, da se ne lažemo, većih stvari od života, pa ga tako valja i promatrati.

Iz deklarativne sam prešla u stvarnu tolerancu. Previše sam knjiga pročitala, to sam nekako putem shvatila, pa sam dugo vremena bila, što bi ono naš narod reci, jaka samo na jeziku. Premosnica na srcu mi nije, čini se, raširila samo žilu, nego i cijelo srce: sad u njega mogu koješta staviti i stvarno to misliti. Teško je opraštati drugima, ako prvo ne oprostite sami sebi. Svašta se nešto nakupi u sepetu koji nosimo na leđima nakon četrdesete i, ako ne razmišljamo o tome, počne da nas guši i zbunjuje. Skloni smo da krivimo sebe iz prošlosti, puno prije nego da se pokušamo razumjeti. A pogrešno je to. Što prije sebe iz prošlosti posjednemo za stol sadašnjosti i lijepo popričamo o svemu što smo mogli a nismo i svemu što jesmo, a nije baš da smo trebali, prije ćemo iz sepeta izbaciti ono što ne možemo mijenjati. Pa ga olakšati. Što prije prihvatimo svoje mane kao pratioce sjajnih vrlina koje imamo, jer nikad ne ide jedno bez drugoga, prije će nam se i te mane pretvoriti u bisere, u divan nakit koji samo treba malo polirati da bismo ga mogli staviti oko vrata, a da nam ne bude okov koji nas vuče na dno, nego ukras. Pa sepet olakšati još malo. Što prije prihvatimo sve stvari na svijetu onakvima kakve jesu, ne pokušavajući mijenjati ni ljude ni situacije, nego ih pustiti da idu svojim putem, nadajući se da će ih taj put dovesti k nama (ili odvesti od nas, zavisi iz kojeg ugla gledate) – sepet će nam biti toliko lagan da ćemo ga s pjesmom nositi. Jer je naš, onakav kakvim smo ga izabrali i napunili.

Nakon toga će nam pripasti lakši dio zadatka: živjeti.

 

 

Ili, što je Gibo puno kraće i ljepše rekao:

 

Udica se zadije za prste

Taman onoliko koliko triba

Da se čovik siti da je dobro

Što se nije rodija ka riba.

 

Najram najraćola svim prijateljima koji slave, do idućega mjeseca.