Na(j)racija: Priručnik za (ne)postavljanje pitanja o zdravlju

Home » Na(j)racija: Priručnik za (ne)postavljanje pitanja o zdravlju
Kad je mene uhvatilo ono moje imala sam sjajnu paletu pitanja, najčešće od polupoznanika koje srećem jednom godišnje. Najdraže u sehari beskorisnih pitanja mi je bilo šokirano «Pa kako?!». Prvo sam odgovarala sa 15-minutnim medicinskim objašnjenjem kako, uopće, dolazi do infarkta. Kako se začepi žila, pa srce ne dobiva dovoljno hrane i krvi, pa zaboli, pa se ošteti mišić, pa sve tako

Piše: Najra Krvavac

Najuzaludnija, a najraširenija, rabota je pitati nekoga kako je. U prolazu, najčešće.

  • Kako si.
  • Evo… Ti?
  • Da je bolje – ne bi valjalo.

Da se ne lažemo, niti je vas briga kako je taj neko, a nije ni da će (srećom!) ovaj upitani izbaciti zdravstveni bilans tu, na ulici. Ipak, i dalje je bolja opcija da to pitate nekoga u prolazu, nego da uzmete slušalicu i nazovete, ako tako stvarno ne mislite. Kad je mene uhvatilo ono moje imala sam sjajnu paletu pitanja, najčešće od polupoznanika koje srećem jednom godišnje. Najdraže u sehari beskorisnih pitanja mi je bilo šokirano «Pa kako?!». Prvo sam odgovarala s 15-minutnim medicinskim objašnjenjem kako, uopće, dolazi do infarkta. Kako se začepi žila, pa srce ne dobiva dovoljno hrane i krvi, pa zaboli, pa se ošteti mišić, pa sve tako. Užasno mi je žao što nije bilo pristojno da uključujem kameru ili snimač zvuka: teško da vam samo riječima mogu dočarati šok i nevjericu ovih što pitaju «pa kako». Kasnije mi je malo dosadilo, pa sam nakon takvog pitanja spuštala slušalicu bez objašnjenja.

Drugo na listi nepotrebnih je priča o tome kako znate nekoga ko je imao isto to, pa umro. Prosto zato jer taj razgovor nema neku veliku mogućnost da ode u nekom drugom pravcu. Nije ovome što boluje ništa lakše od toga. Bilo bi vrlo neprihvatljivo da, na konstataciju «eto, taj i taj (ta i ta), sve isto tako. I ne izvuče se…» drekne: «Jao super!». Jer se on/a, eto, za razliku od umrlog, izvukao/la. Zapravo, ne znam ni šta bi tačno bio adekvatan odgovor. A naslušala sam se dovoljno sličnih primjera u protekla dva mjeseca da mi je potpuno jasno da ljudi vole izvući takve priče i da, očito, skoro svako koga ja znam zna nekog ko se nije provukao kroz iglenu infarktsku ušicu.

Treći, meni najintrigantniji, su «provjerivači informacije». To su ovi što su nešto načuli, pa nazovu da provjere je li tačna palanačka priča da vam se nešto dogodilo. Njih je najlakše prepoznati: nazovu vas neposredno nakon što vam se nešto dogodi da provjere je li vam se stvarno dogodilo i nikad više. Ne znam šta oni dalje rade s tom informacijom i za šta im je potrebna. Mene je, recimo, žena nazvala pola sata nakon što sam izašla iz operacione sale, da me pita je li istina. Nikad se više nismo čule. A da se samo malo strpjela, dok mi ne vrate mobitel, sve bi ionako pročitala na Facebooku. S puno više detalja.

Četvrto u priručniku za (ne)postavljanje pitanja zapravo nije pitanje, nego izjava. Ona u kojoj nekome objašnjavate šta sad treba, a šta ne treba da radi. Naročito ako niste, a najčešće niste, u skupini koja ima ličnog iskustva s totalno identičnom situacijom. Vjerujte mi na riječ da ljudi obično znaju da ne trebaju nastaviti raditi sve što su radili prije nego su se razboljeli. Da trebaju, recimo, smršaviti i prestati pušiti i sekirati se.

Peto je nuđenje pomoći polupoznanicima. «Zovi za sve što ti treba» pali samo ako ste izuzetno bliski, pa vas se može nazvati kad treba, recimo, oprati suđe. Ili leđa. Pospremiti kuću i skuhati ručak. Ili kada ste, a kod nas najčešće to najpotrebnije,  spremni da hodate po Kliničkom centru satima i danima i ganjate različite nalaze, mišljenja i potvrde. Ili da tražite specijaliste po bijelom svijetu. Jer to je «sve što treba».

Ako ikako možete, savladajte se da ne radite ove stvari. Jer su iritantne. Ako ste dovoljno bliski s nekim, kupite cvjetić i otiđite da pravite društvo uz neku neobaveznu ćakulu. Ili, još bolje, donesite ručak. Umjesto da nazovete, ako niste baš bliski, pošaljite poruku, korpu voća ili dobru knjigu.

Naravno da je sve u dobroj namjeri. Ili bar većina jeste (mada, još su mi malo sumnjivi ovi treći). Samo što dobra namjera nema uvijek i dobar učinak. Je li tako, tako je. Eto, da znate.

Iz prve ruke.