Mediha Musliović: Kad stvarnost postane pozorište

Prvakinja drame Narodnog pozorišta Sarajevo za naš magazin govori o ulozi u komadu Car Edip, radu na filmu Deset u pola i uživanju u trenucima provodenim sa svojom unukom Beom. Otkriva kako se nosi s vremenom karantina, šta joj hrani dušu i čemu se nada u danima kojima idemo ususret

Piše: Zana Kološ-Mulabdić; Foto: Edvin Kalić

– Nažalost, ovo nije priča u kojoj ima ljubavi i sreće. Poruka ove predstave nije lijepa, ali je upozoravajuća. Najlakše je to objasniti kroz onu staru, narodnu mudrost – Zakleli se nebo i zemlja da se ništa sakriti ne može. Poruka  koju nosi predstava Car Edip živi oduvijek i zauvijek. Ona je važna i jaka. Pa, mi i danas najviše pričamo o prošlosti, o zlu koje je ostalo sakriveno ili o onom koje je otkriveno, kaže na početku razgovora Mediha Musliović, prvakinja drame Narodnog pozorišta Sarajevo, koja  u ovoj grčkoj tragediji na pozornici matične kuće tumači ulogu Jokaste, Edipove majke i žene…

Ovo je priča o nama, a sve oko nas je ogledalo nas samih. Kad pogledate ovu predstavu vidjet ćete i sebe u ogledalu svijeta kojem pripadate.

 Doba nerada

Naglašava kako je saradnja sa slovenskim rediteljem Dijego de Breom tekla savršeno.

– To je reditelj sa kojim bih mogla raditi zauvijek. Važno je samo da uhvatite njegov korak. Nakon toga ste na istom putu i stvarate, maštate, gradite i ostvarujete. Nadahnut takvom saradnjom umjetnik ima mogućnost da se uzdigne. Da osjeti i vidi novog sebe. Onda ti pozorište postaje stvarnost, a stvarnost postaje pozorište. Važno je raditi prije svega. Ovo je doba nerada. Doba nerada donijelo nam je i  bolesti. Djeca nam više ne trče i ne igraju se. Teturaju se ulicama s mobitelima u ruci. Nismo im uspjeli prenijeti niti ih naučiti da je rad blagoslov – kaže Mediha i dodaje da je važno da se upravo zbog toga pogleda ova predstava koja dotiče mnoge važne teme iz sadašnjeg trenutka.

Tokom prošle godine naša sagovornica bila je dio uspješne ekipe koja je predvođena bh. oskarovcem Danisom Tanovićem realizirala film Deset u pola. Kaže da joj najvažnije što je publika zavoljela film…

– Iza te ljubavi osjeća se i naša s kojom smo radili i družili se za vrijeme snimanja. Mislim da je bilo vrijeme da se snimi film koji u čovjeka unosi toplinu, svjetlo i smijeh. Film koji će nas ugrijati, povezati i nasmijati, te podsjetiti jedne na druge. Jer, mi smo zaboravili i na ovaj grad i na njegov duh i na nas, na naša druženja i prijateljstva. Zbog svega toga mislim da je ovaj film izuzetno značajan.

 Svjetlo u tami

Podcrtava kako se u ritmu njenog života ništa posebno nije promijenilo tokom posljednje dvije godine…

– Već odavno živim u svom karantinu. Sve se iskristaliziralo. Odnosi su se promijenili na planetarnom nivou, ali mislim da je rješenje u traženju načina da budete slobodni i sretni u svom malom svijetu. Bez tog vlastitog svijeta, ovaj drugi, stvarni, će nas progutati. Svjedoci smo pogubljenosti čovječanstva. Ljudi su okrenuti naopačke, usmjereni ka vani, a ne prema svom biću.

A, ono što je prodrmalo Medihinu svakodnevicu i učinilo je novom i svjetlijom jeste trenutak kad je na svijet stigla njena unuka Bea…

– Djeca su nam jedino pravo, istinsko i iskonsko svjetlo u ovoj tami. Bea je u meni probudila onu šašavu curicu. Više se smijem i plešem. Njenim rođenjem rodila sam se i nova ja. Osjećam da mi oči opet sijaju neuporedivo sa niti jednim sjajem dosad. Volim da je grlim i gledam. Njen stisak ruke moje je utočište.

Naglašava kako uskoro ulazi u nove angažmane u sklopu projekta Moje pozorište Alena Muratovića, te da matična Kuća na Obali u ovoj sezoni donosi zanimljive  programe…

– Nadam se da će ti sadržaji uljepšati život našim građanima. Svjedoci smo da su zavladali strah i smutnja. Želim nam svima razboritost, bistar um i borbenost te život pun ljubavi – kaže na kraju Mediha Musliović.