Dino Mustafić: Mislili su da teatar neće preživjeti pandemiju

Umjetnički put direktora NPS obilježen je brojnim uspješnim i nagrađivanim projektima. Bio je direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS… Obilježavanje 100. rođendana Kuće na Obali raduje ga zbog povratka publike u teatar

Piše: Zana Kološ-Mulabdić; Foto: Edvin Kalić

Za direktora Narodnog pozorišta Sarajevo Dinu Mustafića protekli dani, a i oni kojima idemo u susret donijeli su mnogo lijepih trenutaka. Ove godine navršava se 100 godina otkad je Kuća na Obali, kao najvažnija teatarska institucija u našoj zemlji, počela svoj rad. Premijerom djela Branislava Nušića Protekcija obilježen je tačan datum, a opera Nevjesta i balet Žetva pratit će godišnjicu. Publika se lagano vraća u teatar. Svi su sretni. I oni na bini i gledatelji uživaju u kreacijama…

– Stvarnost oko nas je brutalno surova. To nas obavezuje da u pozorištu uvijek budemo istiniti i konkretni. Teatar mora ponuditi alternativni model mišljenja. Mnogi su predviđali da će s novim medijima teatar nestati. Čak i da neće preživjeti pandemiju. Ali, nije tako. Vidimo da teatar itekako ima publiku. Ona je željna prostora koji posjeduje neku vrstu sakralnosti i ritualnost. U koji može doći i tražiti suštinu i odgovore do kojih ne može doći u svakodnevici. Tako da vjerujem da je pozorište prostor više sfere duhovnosti u kojoj čak upadi realnosti, ne mogu ugroziti našu osnovnu misiju – da s publikom podijelimo emocije, strahove, zebnje i nade – kaže Dino.

Trudim se riskirati

Ljubitelji teatara znaju da je umjetnički put našeg sagovornika obilježen brojnim uspješnim i nagrađivani projektima, od pozorišnih predstava do igranih i dokumentarnih filmova. Bio je direktor  Internacionalnog teatarskog festivala MESS. Iskreno vjeruje da teatar može promijeniti gledatelja…

– Ko to ne vjeruje, nema razloga da se bavi ovim poslom. Vjerujem da, ako promijenimo sebe, možemo primijeniti i društvo. Teatar zna da bude čudesno uzbudljiv. Da nas, pored ljepote plemenitosti i uzvišenosti, uči saosjećanju i da osvijetli trenutak u kojem živimo. Da vam poruči to da nikad niste sigurni u svojoj ušuškanosti i da u trenutku može da vam se dogodi da neko zao i opak zakuca i na vaša vrata. Zato preferiram otvoreno pozorište za novo i rubno, istraživačko i radikalno u propitivanju tema i ideja. I sam se trudim riskirati. Bolje se osjećam u neuspjelom pokušaju, nego raditi i gledati dosadne repertoarne predstave, koje gode malograđanskoj publici. Teatar je prostor u kojem se može još slobodno misliti. I to mora biti i naša krovna teatarska kuća, jer nije baš često da neka kulturna institucija slavi 100 godina. On je signal povratka životu i ponovnom buđenju društva.

Teški trenuci uvijek stvaraju heroje. Naš sagovornik na svom Twitter nalogu komentirajući ljude oko nas danas kaže da su ga uvijek fascinirali tihi i krhki, koji imaju snage da u kriznim vremenima različitih iskušenja izađu iz vlastitih uloga i da u našoj zemlji takvih ima premalo. Pitamo ga ima li danas previše kukavica?

– Poznajem pojedince koji istrajavaju uporno i požrtvovano na principima u koje vjeruju. Njihova energija na promicanju ljudskih prava i angažman u civilnom društvu su inspiracija i obaveza. Takva je Nataša Kandić, recimo. Svaka vlast je autistična. Čuje samo ono što ona govori i želi napraviti.. Akademska elita je nedovoljno artikulirana u izražavanju stavova i tu vidim namjernu unutrašnju emigraciju, koja je za mene svojevrsni kukavičluk.

Vrijeme je za Paviljon

Ova godina za našeg sagovornika bila je izuzetno dinamična. Premijere predstave To nikad nigdje nije bilo – po  adaptaciji romana Istorija bolesti Tvrtka Kulenovića u NPS, te  Život se  sa mnom mnogo poigrao po romanu Davida Grossmana u Novom Sadu dio su ovogodišnjeg rediteljskog angažmana…

– Očekuje me još jedna predstava u Tirani. Potom se nastavljaju  planovi dogodine s Mariborom i Beogradom. Sve činim zajedno s mojim producentima da krenem s igranim filmom Paviljon, kojeg sam najavio da bi se trebao realizirati 2022. godine.

Intenzivan tempo traži vrijeme za relaksaciju. Dino naglašava kako  u ovim godinama  u prirodi nalazi inspiraciju  i odmor…

– Dovoljno mi je vidjeti lijepi prizor harmonije, sklad boja i oblika nekog reljefa, pa da mi to napuni dušu ljepotom i nekim višim kosmičkim redom relacije s majkom Planetom. Zato se divim zelenim aktivistima koji se danas bore za svaki pedalj da bude čist i netaknut od kapitalističkih mašina koje nam mogu ubiti život.

Kaže da ljepšu budućnost vidi samo kroz  saradnju s drugima, jer je sav napredak u historiji došao kroz kolektivnu akciju…

– Naučni izumi, iako se pripisuju genijima, također su proizvod kolektivnog rada. Ono što danas vidimo s ekološkim pokretima jeste da su u njemu većinom mladi ljudi koji pametno koriste svoju priliku da izađu napolje i pridruže se kolektivnoj akciji. Moja nada je da će ta mladost kada završi fakultete i počnu raditi, preuzeti institucije i radikalno ih promijeniti, te donijeti promjenu u budućnosti. To je moja nada bez optimizma – kaže na kraju Dino Mustafić.