Ajvar

 „Ja volim ajvar. Baš ga volim. Imala sam period kada sam ga suvereno jela kašikom direktno iz tegle. Ali, ne volim da ga spremam“  

Piše: Enisa Selmanović – Salkić

Jer žene s dva prezimena sve znaju

Vjerujem da smijeh liječi sve. Da vam pravi ljudi mogu promijeniti život. Da ljubav dolazi u različitim oblicima. Da život čine male stvari. I da čovjek nikada ne smije izgubiti sebe.

Septembar ga dođe nešto kao malo duži ponedjeljak. I to nam je svima trauma iz škole. Realno, u odraslim godinama i kada već uveliko radimo, septembar nije nikakva posebna promjena – posao se nastavlja i to je to. Ali, ima ono nešto, onaj neki osjećaj koji sa sobom nosimo kao mini traumicu. Barem ja.

Sad je trauma pojačana, jer opet prolazim kroz školovanje, sa djetetom koji prezire školu jednakim intenzitetom kao i kada se prvi dan susreo sa istom. Tome ima već pet godina.

Osim s traumatičnim početkom škole, septembar je sinonim za visinske pripreme za zimnicu. Nije da se sprema u septembru, ali se već postavlja kratkoročna strategija šta će se praviti i koliko. U mojoj porodici je bila tradicija da se pravi sve i puno. I da većinu pojedemo prije Nove godine. Sad bi trebala ispričati neku lijepu uspomenu na to čuveno pravljenje zimnice, ali ne.

Ja volim ajvar. Baš ga volim. Imala sam period kada sam ga suvereno jela kašikom direktno iz tegle. Ali, ne volim da ga spremam. Ljubav je velika, ali je napor veći. Biraj paprike, kupi paprike. Peci paprike, guli paprike. Smiksaj još i koji patlidžan i moli Boga da nije gorak i da si ga dovoljno nasolila. I kuhaj satima uz miješanje od kojeg zabole kosti, mišići i trepavice. Steriliziraj tegle, sipaj u tegle. I onda sa ono malo snage što je ostalo, temeljito očisti havariju koja je ostala. Jer taj ajvar prska na sve strane i ne možeš to spriječiti šta god da radiš.

Tu i tamo sam uzimala aktivno učešće u ovim spremanjima, pa onda me to toliko pregazi da ajvar ne mogu okom pogledati. Budući da je moja romantična veza sa ajvarom zbog toga bila ugrožena, batalila sam aktivizam.

Ali, beskrajno i nemjerljivo cijenim ljude koji spremaju zimnicu. Posebno ajvar, je l de. Moje poštovanje prema njima se ne može uporediti sa bilo čime.

Još i više cijenim i duboko poštujem ljude koji žive od poljoprivrede. Koji se silno trude od momenta kada u zemlju posade sjeme, do momenta kada to sjeme završi kao moj voljeni ajvar. Ogroman trud je tu uložen, borba s vremenskim uslovima na koje se ne može utjecati, pa trud da se sve pobere, spremi i pretvori u slasne ajvare, džemove i šta sve ne. I onda još trud da se to proda. Oko mene se ne moraju posebno truditi, ja kupim i šta mi treba i šta mi ne treba. Ne komentiram kako su skupi, ne osporavam kvalitet. Ne trunim o dizajnu etikete ni izgledu poklopca. Ja sam samo veoma, veoma zahvalna što su oni izabrali da se toliko potrude i izabrali da sa mnom podijele dio svog truda. Da, ja to gledam na neki poseban i pomalo romantičan način.

Osim traume zbog škole i ljubavi prema ajvaru, septembar neizbježno oglašava kralj ljeta i najavljuje kišu, blato, hladnoću, pa onda još i snijeg.

Doduše, u posljednje vrijeme septembar je skoro pa pravi ljetni mjesec. Ni traga onom sunovratu od vremenskih nepogoda kakve sam doživljavala u dječijim godinama. Bože, koliko sam stara i klima se promijenila.

Mada, moram priznati da mi sad to lijepo septembarsko vrijeme baš odgovara. Sunčano je, ali nije vruće, nego taman. Iako sam ranije bila sklona ekstremima, sada sve više težim tom – taman. Kad su vremenski uslovi u pitanju, moja težnja je beskorisna jer tu ne mogu promijeniti ništa. Ali zato gledam da gdje god mogu da namjestim da mi bude taman. Ni previše, ni premalo. Taman. I u poslu i u društvu i u odmaranju. Dobro, ne uspijeva baš uvijek. Ali, uglavnom da.

Ima jedna sjajna krilatica iz žargona, koja kaže: radi ono što te radi. I najbolje opisuje ovo što hoću da kažem. Kad su me radili ekstremi – išla sam za ekstremima. Sad me radi da mi je potaman i idem ka tome. Jer se onda osjećam sretno i zadovoljno. Ma šta ko mislio o tome. Uostalom, šta me briga šta ko misli.

Moj život i moja stvar. Moje pravo i moj izbor. Da, ne pravim ajvar, makar se domaćice zgražavale.  Da imam razumijevanje za sinov prezir prema školi, makar se majke zgražavale. One prave, ne ovakve kao ja. Da mi je taman, makar neko to nazvao izostankom ambicije. Koga briga.

Za duševni mir, toplo preporučujem da radite ono što vas radi. I ne samo u septembru. Svaki mjesec, svaki dan. Vaš život, vaša stvar. Neka vam bude potaman.