„She lay on the grass and cried. She tried and tried to stop but couldn’t. Giants didn’t cry. Giants were strong. Giants were superior. Her shame grew and she continued to shrink.“

Shame & Guilt, Masters of disguise / by Jane Middelton-Moz

Sram. Svi ga imamo. Svi ga osjećamo. To je jedan od osnovnih osjećaja koje posjedujemo. Ali, bojimo se razgovarati o njemu. A što manje pričamo o njemu, što ga manje dijelimo, to postaje veći i ima veću kontrolu nad nama. Sram voli tišinu, voli nas ostaviti bez riječi i u strahu od odbacivanja, od toga da ne možemo biti voljeni, jer s nama nešto ne valja. Sram je strah od isključivanja, odbacivanja, a jedna od naših osnovnih potreba jest pripadati, biti voljeni i prihvaćeni. Socijalna smo bića i bez pripadanja i ljubavi ne možemo opstati.

Sram, krivnja i osramoćivanje

Nerijetko se pojmovi srama, krivnje i osramoćivanja miješaju ili poistovjećuju.

Osramoćivanje je najblaže u odnosu na krivnju i sram. Ono po čemu se najviše razlikuje od srama jest u osjećaju da nismo sami u tome, da se i drugima dogodila slična situacija. Primjerice, spotaknuli smo se i „prosuli“ nasred ceste (a prisjetite se tek mladih dana, obično je u tom trenu bila i naša simpatija tamo!), „ispustili smo vjetar“ glasno u grupi ljudi, ručnik nam je pao dok smo se presvlačili na plaži… Svakome su ove situacije poznate iz života i nekako ih je lakše prebroditi nego dubinski osjećaj srama.

Krivnja se razlikuje od srama po jedno vrlo bitnoj stvari – sram dolazi od pomisli da smo loši i da s nama nešto ne valja, dok krivnja dolazi od pomisli da smo učinili nešto loše. Ako smo učinili nešto loše, možemo to ispraviti nekako (npr. mogu se ispričati, promijeniti ponašanje), no ako se iznutra osjećamo kao da smo „roba s greškom“ i da nema mogućnosti popravka, onda se javi intenzivan osjećaj neadekvatnosti. Krivnja nas često motivira i potakne da učinimo nešto, dok je sram destruktivan.

I zbog toga je osjećanje srama puno gore od osjećanja krivnje. Osjećaj da nismo dovoljno dobri, da nismo dovoljno uspješni, da nismo dovoljno postigli… Na razne načine možemo biti nedovoljni i društvo nas je dobro naučilo kako to raditi. Bilo da nismo dovoljno pametni, kreativni, zabavni, bogati, privlačni, lijepi ili dovoljno produktivni. Sigurno možete lako popuniti praznine sa svojim očekivanjima, odnosno s onime što su nas kroz život i odrastanje učili da bismo trebali biti, a da budemo dovoljni. I kada nismo dovoljno dobri i adekvatni, javlja se osjećaj srama. Često ga je teško prepoznati i osvijestiti. Javlja se kao nekakav nejasan, maglovit i iznenadan osjećaj smanjivanja, nestajanja, gubitka tla pod nogama i porivom da se sakrijemo i da nas nema. I s obzirom da sram „ne voli riječi“ i „ne voli se dijeliti“, često ostaje u sjeni, prekriven raznim drugim intenzivnim emocijama, poput ljutnje, bijesa, tuge i dr. Kako se o njemu u društvu ne voli razgovarati, često ga i nazivamo drugim riječima ili opisima, poput: „Baš sam se zbedirala“, „Bed mi je“ ili „Neugodno mi je“. Nitko nam nije objasnio baš o čemu se tu radi i kako se to zove. Što (nažalost) nije čudno, kada su rečenice poput „Sram te bilo“, „Srami se“ i „Kako te nije sram“ normalni dio odrastanja u našem društvu i nešto što je većina nas doživjela u djetinjstvu. Nakon što doživimo takve situacije, ponašanja i osobine zbog kojih smo posramljeni jednostavno prestajemo iskazivati i počnemo sakrivati, a samim time i „gasiti“ taj dio sebe. Ako je to bila naša osjetljivost i emocionalnost ili naša „divlja“ strana ili možda pretjerano „slobodna“, a zbog nje smo bili ismijavani ili posramljeni, taj dio sebe ćemo pokušati sakriti i što manje pokazati drugima, kako bi im dali što manje razloga za odbacivanje. Pritom i sami počnemo odbacivati/negirati te dijelove sebe jer smo naučili da oni nisu u redu. Prema svemu navedenom, jasno je da sram nastaje u odnosu/reakciji drugih na nas. Prema tome, jedna od stvari koja može smanjiti sram je dijeljenje srama.

Kako razvijati otpornost na sram?

No, prije nego što ga možemo dijeliti moramo ga moći prepoznati. To je prvi korak u razvijanju otpornosti na sram. Kako ga osjećamo u tijelu, što mislimo, koje emocije ga prate i kako se ponašamo. Tjelesno je često prisutan osjećaj nestajanja, skupljanja, neke težine u tijelu ili pretjerane lakoće i ono što je na van vidljivo – spuštanje glave, odvraćanje pogleda, crvenilo u licu, pogrbljena ramena, kao da je cijeli fizički izgled nekako umanjen i udaljen. Misli koje se popratno javljaju često imaju veze s time što mislimo loše o sebi, tipa: „Joj kako sam glupa!“, „Moram biti drugačija, užasna sam“, „Da me bar nema“, „Kako mogu biti tako jadna“ i sl. Prilično teške poruke koje si govorimo. I vrlo rijetko smo ih svjesni. Ne čudi onda da se osjećamo ljutito i tužno, preplašeno i izgubljeno. Bitno je osvijestiti i koje su to situacije koje su nam tzv. okidači ili drugim riječima, u kojim situacijama smo skloni osjetiti sram. Možda ga u različitim situacijama osjećamo, ali svi ga osjećamo na sličan način, iako o njemu ne pričamo.

Drugi korak u razvijanju otpornosti na sram jest razvijanje kritičke svjesnosti prema vlastitim i tuđim očekivanjima koja su u podlozi srama. Postaviti si pitanja poput: Je li realno da se to samo meni dogodilo? Je li to jedino što me određuje kao osobu? Koliko su realna očekivanja koja imam od sebe? Koja očekivanja drugi imaju od mene i želim li ta očekivanja ispunjavati? Kada bi ta visoka očekivanja koja imamo od sebe samo malo zamijenili sa njegujućim porukama i samosuosjećanjem, bilo bi nam puno lakše u životu. Da pokušamo sebi reći one stvari koje bi rekli nekoj dragoj osobi kad joj je teško. Da si umjesto kritiziranja i omalovažavanja kažemo „Ja vrijedim. Samo zato što postojim. I u redu sam takav kakav jesam. Nebitno koliko danas uspijem napraviti i koliko sam produktivan, ja sam dovoljan.“

Treći korak u razvijanju otpornosti na sram jest dijeljenje iskustva u kojem smo se sramili. Bez dijeljenja nema povezivanja. Ono što nas može učiniti snažnijima jest povezivanje s drugima. Često imamo fantaziju da će nas drugi osuđivati ako im kažemo što smo npr. napravili, da će nas zbog toga zauvijek odbaciti. I ta slika u glavi postaje sve jača i jača ako ju ne provjerimo. Naravno, s nekim ljudima se to i može dogoditi. Ali nerijetko se dogodi da kad podijelimo svoj sram sa bitnim drugima shvatimo kako to ne zvuči tako grozno kao što je zvučalo u našoj glavi. I da, često drugi razumiju što nam se dogodilo ili su i sami proživjeli neku sličnu situaciju. Kada podijelimo svoje osjećaje, a posebno osjećaj srama, i doživimo razumijevanje i prihvaćanje od drugih, javi se osjećaj golemog olakšanja i odterećenja. Iako je izrazito ranjivo, samo ako dijelimo, možemo osjetiti empatiju od drugih i povezati se.

Četvrti korak u razvijanju otpornosti na sram jest zastupanje sebe kad se osjećamo posramljeno. Da govorimo o sebi i svojim osjećajima i o tome što nam treba ili ne treba. Da sami sebi budemo suradnici i potpora i stanemo iza svojih potreba. Npr. ako nas je prijateljica ismijala radi nekog našeg postupka (što je trebala biti šala, ali nama nije zvučalo tako) i ako se zbog toga osjećamo posramljeno, umjesto da se povučemo i ne kažemo ništa, a kasnije otresamo na nju, kažemo joj da nas je to povrijedilo/zasmetalo i kako smo se zbog toga osjećali (glupo/smiješno/neprihvaćeno…) i da bi voljeli da to više ne radi. Zastupanjem sebe i govorenjem o sebi i svojim potrebama stajemo iza sebe i štitimo se, ali i dajemo i drugima priliku da nas upoznaju i poštuju.

Sram ima toliki utjecaj da je često jedan od uzroka teških psihičkih stanja poput depresije, otuđenosti, izolacije, usamljenosti, nesigurnosti i sumnje u sebe, kompulzivnih poremećaja, perfekcionizma, dubokog osjećaja inferiornosti, neuspjeha i graničnog i narcističnog poremećaja ličnosti (Wheeler, 1997).

Zato, osvijestite i dijelite s drugima. Zastupajte sebe i brinite o sebi.

Piše: Lana Gjurić, mag.psych.

Izvor: mentalnozdravlje.hr