„Ljekari se bore za svakog pacijenta i usput obolijevaju. Zato ne budite nervozni i ne istresajte se na njih. I ne pravite se važni i veliki. I ne prosipajte silu koju skupljate jer ne možete nigdje drugo. Znam da ste bolesni, i ja sam. Saberite se“

Piše: Enisa Selmanović – Salkić

Došao je i treći talas, znamo već čega. U trećem talasu me zakačilo, znamo već šta. Danas je 14 dan, pa računam da sam završila. Ali, ovo neće biti priča o onoj čije ime ne spominjemo, a sveprisutna je. Ovo će biti priča o ljudima koji su to sve učinili lakšim.

Prvih sedam dana liječio me pedijatar, koji liječi mog sina od rođenja. Kojeg sam uspješno zarazila. Ne pedijatra, nego sina. U tih sedam dana sama sam nabadala šta treba pratiti, kontrolirati. Pa, kontrolirala. Zamalo slikala pluća mobitelom. Sreća, uspjela sam izmoliti za to prvo slikanje (znam da je RTG, a ne slikanje). Da se razumijemo, molila u privatnoj klinici, kojoj sam uslugu platila. Ali, molila jer je gužva očajna.

Sedmi dan se pojavila Tetka i odlučila da mi treba pravi doktor. Za odrasle, naime. Odvela me pravom doktoru. Koji je doktor za odrasle i najgenijalniji čovjek ikad. Koji u očajnim uslovima pregleda pet ljudi istovremeno koji su užasno bolesni. Ja se mislim kako ja i nisam toliko bolesna i sigurno zauzimam mjesto nekome. To čudesno stvorenje od doktora za odrasle, s neviđenom energijom, prisutan je na pet strana istovremeno. I svima nam je pomogao. Neke ohrabrio. Neke utješio. Sve nasmijao. Na moju konstataciju da je divan, jer ja ne prezam od dijeljenja komplimenata dok mi je igla zabodena u ruci, on kaže da to voli raditi. Voli pomagati ljudima. Nije mu teško.  U znak zahvalnosti na njegovoj dobroti  i divoti – zarazili smo ga. Ali, tako to ide, ko tebe hljebom, ti njega virusom. I bori se i govori da je dobro. Edin. Gromada od čovjeka.

U dalje liječenje mene i sina, uključuju se ljudi sa svih strana. Do svog doktora i dalje ne možemo doći, nije da ne pokušavamo. Jednostavno ne ide.

Uključuje se Arnela, koja donosi supu od koljenice koja diže iz mrtvih. Kasnije još donosi cijeli set prirodnih sokova i špinata i 100 čuda. I zamalo zaglavi s autom i ključevima, ali se sve lijepo završi. Uključuje se Nikolina, koja šalje med i trave iz Hercegovine. Uključuje se Sanda koja kaže šta je najbolje za otčepljivanje nosića – i to upali. Uključuje se Selma – koja za pola sata nađe pravog pravcatog pijetla, da napravimo supu. Andreja je uključena od početka – jer je bolesna kao i ja, pa razmjenjujemo temperature, kašalj i podršku. Uključuju se Amela, Nađa, Mahira i Nadir – svi bolesni. Pravimo grupu podrške i organiziramo video pozive u kojima zajedno kašljemo i takmičimo se ko gore izgleda. A, to je mrtva trka. Uključuje se Ana – koja kaže koja supa se kuha i čuda čini. Uključuje se Marko – koji je našao kutiju lijeka koji će možda biti potreban. Uključene su nane i dede, koje zovu, kuhaju i donose ručkove za cijelu vojsku ljudi. I beskrajno se sekiraju što nam ne mogu pomoći, a mi filtriramo informacije o stvarnom stanju, kako se ne bi još više sekirali. Uključen je Brat koji je vidno zabrinut, jer njemu ne filtriram. I koji kupuje dugo željeni Lego kojeg nema na Balkanu, ali ga je iskopao negdje u Francuskoj. I napravio veliku sreću između dvije temperature.

Glava porodice koji je na svu sreću zdrav i bez simptoma, leti kao hobotnica. Donosi, prinosi, odnosi. Ide po pijetla. Pokušava da radi. Trči u apoteku. Trči opet u apoteku. Stavlja dvije maske i dva para rukavica kada krene u apoteku. Kada se vrati iz apoteke izgleda gore nego mi, zamalo da ga ubiju te silne zaštitne barijere. Ali, ne posustaje.

Tetka s početka priče je na prvoj liniji sve vrijeme. Donosi lijekove, vitamine, minerale. Proširila mrežu ljekara i sad već imamo ozbiljan konzilij stručnjaka koji su učesnici u našem Viber liječenju, koji imaju strpljenja da u svaka doba reagiraju, pregledaju nalaze, daju mišljenje i naredne korake. Šta piti, šta jesti, šta raditi, šta pratiti. U konziliju je i Edin koji je i sam bolestan, ali sad liječi i sebe i nas.

Naravno do našeg ljekara, još nikada nismo došli. I ne krivim ih. Gužve su užasne, svi su bolesni. Ljekara je malo. Nemoguće je koliko se trude, ali jednostavno ne stižu.

Da, možemo pričati i o tome kako mi je država od para koje dajem godinama za zdravstveno, mogla izgraditi kliniku Schwarzwald u dvorištu (da, toliko sam stara) i da me liječi onaj plavušan od dr. Klaussa. Možemo pričati, ali nećemo. Jer to nije do ljekara, nego do države.

Ljekari se bore za svakog pacijenta i usput obolijevaju. Zato ne budite nervozni i ne istresajte se na njih. I ne pravite se važni i veliki. I ne prosipajte silu koju sakupljate, jer ne možete nigdje drugo. Znam da ste bolesni, i ja sam. Saberite se.

Dan je 14. Ja sam odlučila da sam ozdravila. I dalje sam umorna i boli me, ali to je to. Ozdravila sam. Popila sam sve one lijekove s jutarnjeg švedskog stola, gdje svako jutro nešto zaboravim, a nešto popijem duplo. Ako sam sve popila, onda sam ozdravila.

Sin još nije donio tu odluku, obara rekord u dužini trajanja temperature. Vidjet ćemo koliko će još potrajati. Nadam se da će i on što skorije odlučiti da je zdrav, jer do našeg ljekara još uvijek nismo došli, a ponestaje nam opcija.

Ali, danas kada sam odlučila da sam ozdravila, dešava se filmski zaokret – policija je došla da me traži. Da provjere pridržavam li se rješenja o izolaciji koje očima nisam vidjela.

Da, u izolaciji sam jer nisam kompletan moron da znam da sam zaražena i hodam okolo. Ali eto, morona ima pa policija mora provjeravati. Nije me mogao dozvati, pa je upalio rotaciju. Onda su komšije počele da izlaze, pa su me dozvali. Sreća moja, svi znaju da sam bolesna, inače ne znam kako bi objasnila tu spektakularnu policijsku potragu.

I policija samo radi svoj posao, hvala im na tome. Žao mi je što ga moraju raditi zbog morona. Mogla bi jednostavno napisati da su to neodgovorni ljudi koji ne misle na druge i hodaju okolo, a znaju da su zarazni. Ali neću, to su moroni.

Kako sam i rekla, ovo nije priča o onoj čije ime ne spominjemo, a sveprisutna je. Ovo je priča o malim ljudima i velikim čudima. Svima koje sam spomenula i nisam. Svima koji su svako na svoj način doprinijeli i još doprinose. Svima koji su svaki dan učinili neko malo ili veliko čudo za mene i moju porodicu.

Ovo je priča o vama. Hvala vam.

Jer žene s dva prezimena sve znaju

Vjerujem da smijeh liječi sve. Da vam pravi ljudi mogu promijeniti život. Da ljubav dolazi u različitim oblicima. Da život čine male stvari. I da čovjek nikada ne smije izgubiti sebe.