Putovanje kroz Kubu je prava razonoda za oči i dušu. Glava se okreće kao na tenisu kako bi se uhvatio krajolik sa obje strane autoputa. Na nepreglednim poljima šećerne trske samo što nije počela žetva.

Promiču plantaže manga, kokosa, banana, palmi i drugog znanog i neznanog bilja. Na velikim, nesređenim pašnjacima, šikarama, travama i niskom rastinju primjetna su manja krda mršavih krava, pa se čini i da nema farmerskog uzgoja stoke.Seoska naselja djeluju idilično sa malim seoskim kućama i cvjetnim bašticama. Često ima i usamljenih kućica gdje ljudi žive bez ograđenih dvorišta u kojima kljuckaju kokice, poneko prase, kozica ili mršavi konjić. Sve je nekako minijaturno i lijepo.

Na jednom raskršću nalazi se seoska prodavnica. Ispred nje čovjek utovara vreće na konja sa raznom robom. U daljini ispod brda naziru se kuće i prašnjavi put. Do mnogih naselja ljudi se prevoze kamionima, zapregom ili jašući na konjima. Na dvosmjernom autoputu sa četiri trake po rezervnoj se mogu vidjeti neka neodređena poljoprivredna vozila, jahači i čeze sa konjima. Po okolnim njivama povremeno se vide volovi za plugovima u oranju. Na autoputu i nema mnogo vozila, vjerovatno zbog nedostatka goriva i opšteg siromaštva uslovljenog sankcijama.

Poslije polovine pređenog puta stigli smo do odmorišta koje se zove “Kod trudnih palmi”. I zaista ove visoke biljke su neobičnog izgleda. Po sredini stabala nalazi se ispupčenje poput trbuha pa tako i palme asociraju na trudnice. Domaćini se hvale da ova vrsta palmi raste jedino na ovom prostoru i da ih u svijetu više nema. Nakon fotografisanja prošetao sam do čovjeka koji je u blizini palmi okopavao niske zelene biljke. Na pitanje da saznam o kojoj se vrsti radi, čovjek je pokušavao na španskom jeziku i rukama da mi objasni ali ga ja nisam razumio. Shvatio sam jedino da se plodovi jedu,a druge naznake nije bilo sem bijelih cvjetića. Gotovo da krenem, rukama me zaustavlja, savija tijelo unaprijed i rukom  stisnutom u pesnicu pokazuje unazad. I dalje ja gledam upitno. Vidi on da ću otići bez odgovora, smijao se naglas i ustima ispuštao zvuke koji su definitivno asocirali na pasulj koji je i na Kubi omiljena hrana. Rastali smo prijateljskim stiskom uz pomen Jugoslavija.

Putujemo prema jednoj od prvincija Pinar Del Rio u gradić Vinales, skrećemo sa autoputa i sporijom vožnjom prolazimo brežuljkaste tunele zelenila. Vinales je više selo nego varošica jer ima tri ulice i dva hotela. Po Vinalesu je nazvana cijela dolina koja puca u pogledu sve do planinskog vijenca koji odvaja dolinu od Meksičkog zaliva. Ravna zelena dolina prošarana je neobičnim prirodnim valjkastim i džinovskim stubovima obrasli rastinjem pa djeluju kao da  su ih klesali vajari. Pored ovih kamenih grdosija prostiru se polja tek zasađenog duhana, plantaža banana, kafe i tek uzorane crvene zemlje spremljene za nove zasade. Na Kubi se zna da crvena zemlja  u ovom području daje najbolji kvalitet duhana na svijetu koji je ujedno i najskuplji i upotrebljava se za proizvodnju “Kohibe”.

Najljepši dio ovog prostora je centar sela sa malim trgom i niskim raznobojnim kućicama poredjanim kao vitraž u nijansama narandžaste, plave, žute i bordo koje zgusnute u jedan spektar stvaraju iluziju kao u onoj čarobnoj kutiji iz djetinjstva. Pored poljoprivrede Dolina je postala novi turistički izazov za domaće i strane goste.

Rastajući se sa Dolinom zaustavili smo se pored najvećeg murala na svijetu širine 160 i visine 120 metara na kome je predstavljena evolucija ljudskih bića od prahistorije do danas. Kao umjetničko djelo ne ostavlja neki poseban utisak. Pažnju privlači veličinom u prostoru netaknute prirode i izrade na visokoj stijeni gdje su umjetnici tokom rada visili na konopcima. Kubanci poštuju ovo djelo zato što je urađeno po narudžbini Fidela Kastra. Umjetnike je platio iz ličnog budžeta.

Piše: jungletribe.ba