Gotovo godinu nakon prestanka onog što nam je onomad bilo normalno prvi sam put putovala dalje od ustaljenog radijusa, odnosno onih 300 km između Sarajeva i Korčule, via Čepikuće.

Piše: Najra Krvavac

Evo me u Ukrajini i u zagrljaju najdražih, hvala na pitanju. Zaključili smo da je šest mjeseci, koliko je prošlo od našeg posljednjeg susreta, ipak predugo. Nije samo predugo, zapravo neizdrživo je. I neodrživo. Zaključila sam da, iako sve ovo vrijeme izuzetno disciplinirana u čuvanju sebe i drugih – izbjegavanjem bespotrebnih kontakata, spremna sam preuzeti rizik, jer mi je ovo ipak najpotrebniji kontakt. Izbjegavanjem njega možda manje rizikujem obolijevanje od virusa, ali po cijenu mentalnog zdravlja. Uglavnom, shvatili ste – prosto sam morala. Tako sam spakovala psa, ajvare, začine, kulene i nešto garderobe i uputila se. Znam da vas zanima, zanimalo je i mene, pa ću vam prepričati kako putovanja danas izgledaju.

Prvo negativan PCR, pa sarajevski aerodrom na kojem vas ne pitaju puno niti puno smaraju. Đina, moja mala pseća suputnica, je bez ikakvih problema prošla kontrole kod vidno obradovanih carinika, a tek na bečkom aerodromu sam shvatila zašto su službenici i službenice i u BiH i u Austriji podjednako radosni kad ugledaju četveronožne putnike i putnice. Oni su, naime, krzneni podsjetnici na to da ni ovo neće zauvijek – opet ćemo, slava nebesima, putovati kako smo i navikli.

Aerodrom u Beču zapravo i nije toliko prazan, vrzmaju se tu putnici, ali su gotovo sve prodavnice zatvorene. Ono malo što radi me podsjetilo na to da su aerodromi, zapravo, zona bezakonja i brutalnog povređivanja potrošačkih prava. I inače skup, sad je probio ama baš sve granice pristojnog. Bočica od pola litra vode, VODE, košta gotovo pet eura, sendvič malo više. Zato najtoplije savjetujem – ako krećete na put ponesite neku grickalicu, sada su dozvoljene i u avionu i o tome imate obavijest na svakom koraku. Jednom kada se ukrcate dobit ćete čašu vode ili kafu, nije ostalo ni k od kolica sa sokovima i snackom u kabini aviona. Ako ste u tranzitu, za test vas u Austriji i ne pitaju, i to da vam kažem. Đinu su austrijski graničari uljudno zamolili da prođe kroz skener, što je ona ovakva fina kakva je i napravila, pa je i ta kontrola zajedno s oduševljenjem carinika zbog psa trajala oko pet minuta. Na konačnoj destinaciji, u Kijevu, na vratima aerodromske zgrade traže negativan test. Nakon što sam ga pokazala i prošla, 30-ak metara dalje me iza ćoška zaskočio tip nudeći mi testiranje i silno me podsjetio na švercere devizama birvaktile. Sjećate se onih shady likova što su nam prodavali cigle dok je to bila popularna roba, bar u Sarajevu? E tako nekako.

Za Đinu u Ukrajini ni upitali nisu. Zapravo, njen pasoš nisam izvadila iz torbe otkako sam ga spakovala u nju u Sarajevu – niko ga nije tražio. Valjda kako liči na pacova s lijepim repom, otkud znam.

I tako, evo me sad tu. Strogi je lockdown ovdje, ništa osim prodavnica s hranom ne radi, ali su im zato prodavnice hrane veličine olimpijskog stadiona i s izborom stani, pa gledaj. Hladno je, očekujemo sibirske minuse ovih dana. U toplom smo i sretni što smo, konačno, zajedno. Mene što se tiče, ja drugih želja nemam.