Jelena Vidović: Rad na kostimima je čista meditacija

Umjetnost uvijek traži posebne ljude. One svijet vide drugačije, donose nam zrnce nade i ljepote slikajući ga ljepšim bojama od one u kojoj živimo. Jelena Vidović, kostimografkinja Narodnog pozorišta RS jedna je od njih. Već u djetinjstvu znala je da pripada razigranom carstvu boja i kreacija. Sad je iza njen rad u više od 50 predstava i filmova, te brojne nagrade. Ništa nije slučajno…

Piše: Zana Kološ-Mulabdić; Foto: Saša Ratković

–  Kao djevojčica oblačila sam lutkice i znala sam da je ta vrsta igre nešto što me najviše ispunjava. Baka, tetka i mama su mi šile, plele i heklale male suknje, haljine, pantalone, pelerine i šešire. Kroz srednju školu i moje prve susrete s različitim formama umjetnosti ta vrsta interesovanja me nije napuštala. Prirodno mi je bilo da poslije završene gimnazije upišem studije na Fakultetu primenjenih umjetnosti i dizajna.

Godine studija ova rođena Banjalučanka provela je u Beogradu. Diplomirala je 2004. godine nakon čega se vraća u svoj rodni grad. Aktivira se na polju umjetnosti u različitim oblastima, te  postaje članica ansambla NPRS na mjestu kostimografa…

Narodno pozorište RS u tom trenutku nije imalo kućnog kostimografa. Zbog toga su za predstave radili gostujuće kolege, honorarni saradnici. Tu sam vidjela svoj prostor, da kroz svoj rad vratim nešto svom gradu. I nisam se pokajala. Narodno pozorište dalo mi je priliku. Evo sad su iza nas brojne predstave, nagrade i dugogodišnja saradnja.

A kostim kao dio čarolije teatra uvijek stavlja poseban štih na cijelu priču koja se dešava na pozornici…

Kostim je neodvojiv od glumca. On mu pomaže da izgradi ulogu i lakše publici prenese svoj lik. Dio je njegovog i njenog vizuelnog identiteta. Može i da reflektira njihovo unutrašnje stanje. Kao što i naša  garderoba, koju nosimo u svakodnevici, dosta govori o nama, našem stilu života, materijalnom stanju, te odnosu prema životu. Na sceni zadatak kostimografa je da, u saradnji s rediteljem, analizira lik koji glumci tumače i da u skladu sa tim taj lik i odjene.

Kvalitet, kreativnost i rad ipak se prepoznaju. Tako je  naša sagovornica dobitnica brojnih nagrada na bh. pozorišnim festivalima.

Na četvrtom Komedija festu u Zvorniku njen kostim proglašen je najboljim koji je dizajnirala za predstavu Djelidba u realizaciji ansambla Pozorišta Prijedor. Na 33. Susretima pozorišta BiH u Brčkom nagrađena je za najbolju kostimografiju u komadu Sinovi umiru prvi, realizirana u okviru njene matične kuće. Priznanje za kostim za Jelenu stiglo je i na 37. Pozorišnim igrama u Jajcu za komad Sabirni centar, crnu komediju Dušana Kovačevića, postavljenu u koprodukciji Narodnog pozorišta RS i Pozorišta Prijedor.

Priznanja za moj rad mi uvijek znače. Ona su, ipak, jedna vrsta potvrde da sam na dobrom putu.

Plemeniti ciljevi

Iako se brojni kostimografi istovremeno bave i modnim dizajnom Jelena naglašava da je ta oblast trenutno ne interesira…

Što ne znači da se to u budućnosti neće promijeniti. Više me privlače neke druge grane primijenjene umjetnosti: dizajn tekstila, keramika, te mozaik. Tekstil je moja velika ljubav. Još od fakulteta. Tkanje tapiserija je jedna vrsta procesa koji me potpuno obuzima. Od izrade skice, izbora pređe, bojenja, do samog procesa tkanja. Prava meditacija.

Upravo  ljubav prema toj oblasti Jelenu je privukla, te je postala aktivna članica Humanitarnog udruženja žena Duga. Već šesnaest godina aktivno se uključila u njihov rad kroz edukaciju iz oblasti tradicionalnih tehnika veza i tkanja.

Dugogodišnja sam članica Udruženja i njihov stručni saradnik. U početku sam radila volonterski kao instruktor tkanja, a u zadnje vrijeme zbog obaveza, uglavnom sarađujemo na humanitarnim revijama. Uvijek se trudim da osmislim nekoliko komercijalnih, nosivih modela, sa motivima u tehnici zlatoveza ili sa motivima zmijanjskog veza. Prodaja ide u humanitarne svrhe. S Dugom uvijek rado sarađujem i rado ću podržati plemenite ciljeve njihovog rada.

Epohe i likovi

Uz uživanje u kreativnosti kojoj pripada cijelim bićem, rad u teatru traži predanost i brižljivo planiranje. Sve kreće od prvog susreta s tekstom, analizom, te razgovorom s rediteljem o njegovoj viziji predstave…

Bitno je da li će doći do nekih promjena u odnosu na originalni tekst. Analiziramo epohu i likove u komadu. Na osnovu toga izrađujem skice kostima za svaki lik pojedinačno. Pokazujem ih glumcima i nosim ih u krojačnicu na realizaciju. Nakon odabira i nabavke materijala, kreću šivanje i probe. Nekoliko dana prije premijere glumci oblače kostime i počinju da se nose na generalnim probama na sceni. Do premijere može doći do još nekih promjena, prepričava naša sagovornica njen dio umjetničke priče, koja je često zahtjevna. Ali ona se ne žali..

Moj posao je nešto što me beskrajno ispunjava i opušta. Rad u pozorištu i sa drugim umjetnicima nije uvijek jednostavan, ali svi smo tu zbog ljubavi prema poslu kojim se bavimo. Svi imamo isti cilj, a to je da damo  svoj maksimum.

Godina koja je ostala iza nas i u svijet umjetnosti i u privatne živote unijela je mnogo promjena. Ne baš lijepih. Utjecala je i na rad u pozorišnim kućama. No, stižu nam s nadom bolji dani i novi projekti čiju realizaciju Jelena priželjkuje…

Prošle godine obustavili smo rad na mnogim predstavama. Mene je novonastala situacija naučila strpljenju i fleksibilnosti. Nadam se da ćemo uskoro moći nastaviti s radom onim tempom na koji smo navikli. Tako smo nastavili rad u Narodnom pozorištu RS na predstavi Stranci u noći u režiji Slađane Kilibarde, a uskoro se nadam i nastavku realizacije komada Jugoslavija, moja država u režiji Marka Misirače, kaže na kraju Jelena Vidović.