Ida Fazlić, magistrica nauke i tehnologije u konzervaciji kulturnog naslijeđa, odrasla je u porodici koja je oduvijek njegovala i cijenila umjetnost. Uživala je gledajući tetku kako slika, dok je njena majka od koje je, kako kaže, naučila sve najljepše uvijek divno pjevala…

Piše: Indira Delić

Svakodnevna suočavanja

Ida je po prirodi veoma kreativna, pa veoma brzo shvata da bi njen poziv trebao uključivati praktični, to jeste zanatski rad. Pored toga, uvijek su joj dobro išle prirodne nauke, posebno hemija.

Kako bih objedinila i primijenila svoje praktične vještine, a i vrijedna saznanja iz hemije, odlučila sam se za konzervatorsko-restauratorski poziv. Bila sam dio jedne od dvije sretne generacije koje su uspjele upisati i pohađati ovaj jedinstveni, interdisciplinarni studij pri Akademiji likovnih umjetnosti i Prirodno-matematičkom fakultetu na Univerzitetu u Sarajevu. Tokom studiranja u Sarajevu dobila sam priliku da se upoznam s različitim materijalima, kao što su slike, papir i kamen. Kako sam bila motivirana da saznam više o ovim materijalima, sa svojim kolegama počela sam volonterski raditi u Historijskom muzeju BiH, a onda i u Zemaljskom muzeju BiH, pa i u Umjetničkoj galeriji BiH – kaže Ida, te dodaje:

Processed with VSCO with a6 preset

Najviše me zaintrigiralo iskustvo rada u Umjetničkoj galeriji BiH, gdje sam konkretno radila na konzervaciji i restauraciji slika. Svakodnevno suočavanje s različitim vrstama propadanja, te starenja slikanih slojeva me sve više zanimalo. Željela sam saznati zašto i kako zapravo dolazi do fenomena propadanja slika, to jeste, koje hemijske i fizičke reakcije izazivaju to propadanje, te kako ga spriječiti ili barem usporiti. Tada sam shvatila da zapravo želim još dublje istraživati ovo specifično polje rada i specijalizirati se u nauci u konzervaciji. Stoga sam 2017. godine, odmah po završetku dodiplomskih studija upisala i Magistarske studije iz Nauke i tehnologije u konzervaciji kulturnog naslijeđa pri Univerzitetu Ca’ Foscari u Veneciji. Fokus mog rada i istraživanja u Veneciji bila je upravo oksidacija sušećih ulja koja se koriste kao vezivo u slikanim djelima.

Kroz istraživanje i rad, poseban interes posvetila je djelima savremene umjetnosti koja često pokazuju znakove propadanja nakon samo 50-ak godina. Razlog tome je, tvrdi naša sagovornica, što savremeni slikari sve češće koriste inovativne, a ponekad ekstremne metode slikanja koje nisu dovoljno istražene niti povjerljive kao tradicionalne metode i materijali.

Iz želje savremenih umjetnika da njihova djela budu što prepoznatljivija i inovativnija, rađa se i problematika konzervacije ovih djela. Stoga, djela nastala tradicionalnim metodama slikanja danas gledamo u skoro neizmijenjenom stanju i stotinama godina nakon njihovog stvaranja, dok djela savremene umjetnosti ubrzano propadaju pred očima njihovih autora.

Intervencije na djelu

Kako bi se izvršili procesi konzervacije i restauracije svaki predmet, ovisno od stanja u kojem se nalazi, zahtijeva individualan i prilagođen tretman.

Potrebno je napraviti jasnu razliku između pojma konzervacije i restauracije. Ukoliko djelo ne pati od većih gubitaka koji utječu na njegovu autentičnost i integritet, generalno se pribjegava konzervaciji umjesto restauraciji. Konzervacija podrazumijeva minimalne intervencije na djelu, te prvobitno indirektne, preventivne metode zaštite, kroz identificiranje i saniranje štete putem najblažih postojećih metoda, a potom se osigurava najbolji mogući mikroklimat za predmet. Ukoliko je to potrebno, moguće je primijeniti interventne tretmane, poput suhog čišćenja i čišćenja solventima ili gelovima, konsolidacije i ispunjavanja pukotina. Svi složeniji tretmani od ovih spadaju pod pojam restauracije i podrazumijevaju nadoknadu izgubljenih ili nedostajućih dijelova, ponekad neizvornim materijalima.

Za Idu je posao konzervacije i restauracije najvećim dijelom nauka, upravo zato što jedan uspješan konzervatorski projekat u potpunosti zavisi od naučnih analiza koje se obavljaju a priori.

Kako bi konzervator primijenio najbolji i najsigurniji tretman po predmet, on mora prije svega poznavati sastav i stanje degradacije djela, koje se istražuje upravo putem pomenutih naučnih analiza. Pored toga, smatram da je svaki konzervatorski tretman nauka za sebe, jer je potrebno prije svake intervencije na djelu, dobro proučiti i osmisliti svaku radnju koja će se izvesti. Svaki potez konzervatorskog kista mora biti dobro prostudiran, bez umjetničke slobode i kreativnosti, s ciljem da vjerno prati stil i tehniku autora. On mora poznavati sve o životu i radu umjetnika na čijem djelu radi. Ponekad konzervator mora razmišljati kao i sam umjetnik i voditi se istim motivima. Konzervator također mora vješto pratiti i imitirati svaki umjetnikov trag na platnu, tako da se izdaleka čini kao da je djelo netaknuto ničijim kistom sem autorovim, a iz blizine se ipak mora vidjeti jasna, naglašena razlika između konzervatorskog tretmana i rada autora. Naposljetku, moguće je zaključiti da je nauka srž svakog dobrog i uspješnog konzervatorskog projekta. Ukoliko se on sprovede pravilno, djelu se može produžiti životni vijek i za narednih 50-100 godina, a ukoliko se ovaj tretman sprovede bez dijagnostike i analize djela, on može dovesti do nepovratne štete i gubitaka.

 Globalnom stanje konzervacije

Ida, nakon obavljenog staža u Kunsthistorisches Muzeju u Beču, kao i staža u laboratoriji organske hemije na Ca’ Foscari Univerzitetu, shvatila je da želi nastaviti raditi u (muzejskoj) laboratoriji.

Želim nastaviti istraživati i produbljivati temu svog prethodnog istraživanja, te patentirati i prezentirati rezultate svog rada kako bih doprinijela globalnom stanju konzervacije, ali i stanju i razvitku konzervacije u BiH. Smatram da je doktorat savršena prilika za takvo nešto, ali je i najbolji način da iskoristim i uložim svoje trenutno znanje, vrijeme i napor u jednu određenu svrhu. Projekat kojim ću se baviti u toku doktorskih studija na ESRF-u i u Rijksmuzeju je veoma važan i ima utjecaj na mnogo različitih disciplina – kaže na kraju našeg razgovora.