Žana Alpeza je predsjednica Udruženja «Pravi put» od 2015. godine. Svojim iskustvom i znanjem savjetuje ljudima da budu uporni, jaki i istrajni na svom putu. 

–  Upravo iz razloga ako ste negdje aplicirali, evo recimo na javni poziv i nije vam prošao projekt ili ste otišli na intervju za posao i niste prošli. Onda dolazi razočarenje i vi dignete ruke od svega. I tada počnete tražiti krivca, od stanja u državi, od politike, tajkuna… Ja nisam neko ko “lako odustaje”, tako da mislim da je to moja vrlina, (barem u ovim godinama). Morate biti uporni, proaktivni, jer ako sada gledamo situaciju ne samo kod nas, već i u svijetu, vi skoro svaki dan nešto morate naučiti i ići u korak s vremenom. Neko to naziva globalizacijom, neko IT tehnologijom novog milenijuma ili nešto treće, ali je činjenica da skoro ne možete ništa ako niste upućeni u svijet IT sektora.

Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

Moj radni dan počinje rano, jer vodim u šetnju svoje pse, imam nekoliko pasa, te onda je to prvo – šetnja ili trčanje. Negdje oko 8:00 sati moj radni dan počinje – otvaranjem elektronske pošte i odgovorom istih. Dosta mi vremena oduzme e-mail, jer imamo mnogo raznih upita, pogotovo je u prošloj godini naglašeno zbog epidemiološke situacije, ljudi su tražili razne vrste savjeta, volonitanja i slično. Nakon toga imam Zoom online s kolegama, ili telefonski razgovor što je plan za taj dan, dosta vremena oduzmu sastanci, tako da mi ponekad radni dan traje i do 12 i više sati.

Koji trenutak u svojoj karijeri smatrate najznačajnijim i gledate na njega kao na prekretnicu?

– Pa mogu reći da ima njih dosta, ali svakako je osnivanje Udruge Pravi Put, te radom i djelovanjem svakim danom donosimo nešto kroz edukacije Bh. društvu.

 Na koje ste poslovne uspjehe posebno ponosni?

– Ponosna sam na svaki projekt, jer onaj ko zna i ko radi na projektima zna kako to može biti iscrpno. Ali, svakako to je socijalni humanitarni projekt pod nazivom “pomozimo bolesnima i siromašnima”,  koji radi od 2013., pomogli smo porodicama, klinikama , Centrima za osobe s posebnim potrebama staračkim domovima, dosta individua koji su sami i treba im skoro svaka vrsta pomoći i podrške

Afirmirate mlade ljude da ostanu u našoj zemlji… Kažite nam nešto više o tome?

– Da, na mladima ovaj naš svijet ostaje. Kroz naš rad, recimo, ako imamo neku vrstu edukacie ili slično na faklultetima, srednjim, osnovnim školama pitate te mlade ljude gdje se vidi za pet, ili deset godina. I onda se začudite kako ti mladi razmišljaju, a to je da većina njih se ne vide ovdje u državi, jer država im ne nudi mehanizme za sigurnu budućnost, stalni posao, I tako dalje. I ta je činjenica veoma negativna. Treba počevši prvo od nas samih, znači nas kao individue početi gledati drugačijom načinom. Vi danas imate puno besplatnih recimo razmjena studenata, plaćenog volontiranja, plaćenih stipendija i slično. Ono što ja savjetujem je da se odu obrazovati ili educirati u neko drugu državu na određeno vrijeme te se vrate i primjene to svoje znanje ovdje kod nas. Upoznala sam toliko pametni, uinovatni osoba, da naprosto je žalosna žinjenica da se mladi iseljavjaju.

Kako izgleda Vaš savršen slobodan dan? Gdje punite baterije?

– Savršeni je svaki dan i mislim da trebamo “biti zahvalni na tome”, što smo se probudili zdravi i živi. Baterije punim na radu na njivi imam nekoliko vrtova kaktusa, aloe vera, i agava. Volim raditi poljoprivredu, jer je moja porodica već nekoliko generacija sadi recimo duhan i slično, tu sam nekako samo svoja, volim duge šetnje po desetke kilometara sa svojim psima, opušta me slikanje to jest tehnika rada sa pijeskom, rad na drvetu ( hand made), ali svakako je neizdvojeno čitanje koje uđem u taj svijet, gdje zaboravim našu svakodnevniocu, te  pisanje kolumni.