Presedan da zavoli daske koje život znače desio se u srednjoj školi – kada je postala članica dramskog udruženja Juventa koje je vodila legendarna glumica Jasna Diklić. Nekoliko godina poslije, zvijezde su se poklopile i Ivana je upisala Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. I tada njena igra počinje…

Razgovarala: Indira Delić

 Ivana Vojinović je još kao djevojčica maštala o tome da postane glumica, pjevačica, spisateljica, vlasnica restorana… No, presedan da zavoli daske koje život znače desio se u srednjoj školi – kada je postala članica dramskog udruženja Juventa koje je vodila legendarna glumica Jasna Diklić.

Foto: Edvin Kalić

Nekoliko godina poslije, zvijezde su se poklopile i Ivana je upisala Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. I tada njena igra počinje…

Glumačka profesija je specifična, no, uprkos teškoj situaciji, Vi se za svoju poziciju uspijevate izboriti… Koliko se teško na početku karijere pomiriti s izazovima bh. stvarnosti…

– Za svoju poziciju još uvijek se borim, poneku sitnu bitku dobijem, poneku izgubim… Ali, borba još traje. Pozicija u kojoj se ljudi koji su sposobni, a ne podobni u našoj državi nalaze je veoma teška. Kada sam tek završila Akademiju, nisam bila svjesna da ću tolike godine provesti u borbi koja se često čini kao borba s vjetrenjačama. Ipak, još uvijek nisam izgubila želju za ovim poslom i čvrsto sam odlučila da ću svojim radom, posvećenošću i čistog obraza izgraditi karijeru, pa koliko god se nekad činilo da tapkam u mjestu. Trudim se biti jasna i glasna u toj borbi, jer smatram da je izuzetno bitno pričati o problemima našeg društva, te prozivati i na odgovornost one koji naše društvo guraju u propast.

Diplomirali ste na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, kada analizirate to vrijeme, kako je bilo… Šta ste tokom studentskih dana naučili o sebi?

Foto: Edvin Kalić

– Dok studirate akademiju mislite da je to najteži period, a kada završite shvatite da je to bio jedan od najljepših. Akademija zahtijeva mnogo odricanja i discipline, ali isto tako vam daje sigurnost, bezbroj uloga i kreativnih dana. To je stvarno privilegija. Radite s profesorima koji su vrhunski stručnjaci za svoje predmete, istražujete i učite dosta. Tokom tih studentskih dana vi se još oblikujete kao ličnost, a akademija je mene dosta ojačala, naučila me ovom zanatu i odredila način na koji ću pristupati poslu. Uvijek tu bude i teških dana, izazova koje u tim godinama misliš da ne možeš ispuniti i mislim da ne postoji student glume koji nije u jednom momentu razmišljao o odustajanju. Sve to gradi karakter i priprema te za život poslije diplome, koji je mnogo suroviji od tih nezaboravnih dana na Akademiji.

Kako se pripremate za ulogu?

– Zavisi od uloge. Neke zahtijevaju mnogo više istraživanja, dok neke idu mnogo lakše. Najbitniji mi je rad na probama, gdje najviše posla završim. Volim kada radim s ljudima koji su kreativni i koji isto iz mene izvlače. Uglavnom sve počinje čitaćim probama, gdje tražim lik, slušam indikacije i vizualiziram čitav koncept. Trudim se brzo naučiti tekst, jer se volim što prije riješiti papira u rukama i s kolegama prolazim scene i ispitujem odnose. Trudim se da u svaku ulogu ubacim djelić sebe, jer tada mogu potpuno stati iza svog rada na sceni.

Foto: Edvin Kalić

Na koju svoju ulogu ste posebno ponosni?

– Da budem potpuno iskrena, mislim da takvu ulogu još uvijek čekam, ali jedna od stvari na koju sam ponosna jeste moj diplomski rad i uloga Marilyn Monroe, koju sam u istom odigrala iz razloga što je moja diplomska predstava – moje potpuno autorsko djelo. Nije mi jasno kako sam imala hrabrost i upornost da sama napišem svoj tekst (smijeh). Drag mi je i rad na hip hop mjuziklu Promjena koji je bio jedan kreativni bunt i potpuno iznenađenje za publiku. Mislim da je to priča koja je tada bila aktuelna, a danas još više. I dalje razmišljam da bi bilo dobro Promjenu dovesti opet na scenu.

Foto: Edvin Kalić

Pozorište ili film…

– Pozorište ima svoju posebnu čar, a film traži izuzetnu koncentraciju i disciplinu. Oboje ima svoje nestvarno lijepe prednosti, iako moram priznati da u pozorištu malo više uživam, jer ima ta opipljiva energija s publikom i prisutnost koja se ne može porediti ni sa čim.

Vaša životna filozofija je?

– Da ne filozofiram puno, nego da živim.

Riskirate li previše?

– Možda više nekad nesvjesno riskiram, jer kada nešto istinski želim ili kada osjetim da je nešto nepravedno ne mogu da kalkuliram, nego da reagiram i ne razmišljam puno o riziku koje to nosi. Svjesno bi možda nekad stala i shvatila da nešto nije vrijedno, ali često reagiram impulsivno na stvari koje su meni bitne i tako ponekad riskiram mnogo toga.

 Ko je Vaša vječita inspiracija?

– Inspiracija je svuda oko nas i uvijek je to nešto drugo. Zavisi od raspoloženja. Nekad je to muzika, druge umjetnosti, ljudi oko nas, boje, svakodnevne situacije…. Često je nađem i u radu mojih kolega kada urade sjajan posao i onda me motiviraju da i ja budem jednako dobra. Kada makneš sujetu, otkriješ zdravu inspiraciju.

Postoji li neka osobina koju imate, za koju niko ne zna, koja bi nas iznenadila?

– Ne znam kako me ko doživljava. Ako me neko doživljava kao da sam hrabra, iznenadio bi se da imam dosta nekih strahova s kojima se redovno borim. Ako me neko doživljava kao nekog ko uživa u javnim nastupima, iznenadio bi se da me vidi pet minuta prije nego izađem na scenu kako imam tremu i kako nervozno provjeravam je li sve spremno… Mislim da niko od nas nije crno ili bijelo. Postoje tu predivne nijanse boja u nama i čitav jedan spektar osobina koje se mijenjaju kroz razne životne situacije.

Vjerujete li u srodnu dušu?

– Apsolutno. Postoje ljudi i bića s kojima jednostavno klikneš i koji ti popunjavaju dušu. U ljubavnom smislu je nisam pronašla, ali jesam u mojim prijateljicama. Također, moja dva psa Tia i Winnie su dio moje duše i mislim da ta srodna duša može da postoji i u životinjama koje volimo.

Šta možemo od Vas očekivati u narednom periodu?

– S obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo i mjere koje se zbog Korone mijenjaju iz dana u dan, više ni ne znam šta da očekujem od sebe, šalu na stranu, nadam se da će situacija s virusom ubrzo doći u fazu smirivanja, te da ćemo se moći vratiti u normalne živote, a mi glumci na scenu. Jedna od stvari koju posebno čekam jeste premijera mog stand upa Ivfluenserka čija premijera je trebala biti taman u martu – kada su uvedene mjere. Razmišljala sam o online format, ali ipak sam odlučila sačekati, jer želim svoj prvi stand up o kojem sam maštala godinama izvesti uživo i čuti i vidjeti svoju publiku offline. Tu je još nekoliko projekata koji su na čekanju, tako da se nadam da će korona što prije biti stvar prošlosti i da ću napokon moći raditi ono što najviše volim – dijeliti scenu s mojim kolegama… Sigurna sam da moje vrijeme tek dolazi…

Sigurnost

 – Svoja prijateljstva čuvam najjače na svijetu. Vjerujem da prava prijateljstva gradiš godinama i kroz razne oluje… Kada su temelji jaki, to su stvarno veze koje treba čuvati, jer su naša sigurnost. Imam samo nekoliko prijateljica bez kojih život ne mogu zamisliti. To su moje Arnela i Armena s kojima dijelim apsolutno svaku emociju i svaki san, te moja drugarica od malih nogu, a ujedno i kolegica s kojom često radim Alisa Čajić. Naravno, u tu šaku pravih prijateljica spada i moja mama.

  100 života

– Gluma je zahvalna, jer vam omogućava da živite 100 života i zanimanja tako da nikad nije dosadno. Osim kad čekate na birou, naravno.