“Ja sam ona koja, kao nervozan kobac, stoji iznad sina jedinca, naporna mati koja je čitav svoj život koncentrirala na njega, pa ne živi svoj – nego njegov život”

Piše: Najra Krvavac

Mislila sam da ću biti najgora svekrva koja je ikad hodala po ovom svijetu. Nisam to, da se razumijemo, mislila bez straha i tjeskobe: kuku ti je meni, sve sam sebi u bradu otpuhivala, ja SIGURNO neću znati kako biti tolerantna, blaga, puna razumijevanja i sve što uz svekrvovanje već treba ići.

Ja sam ona koja, kao nervozan kobac, stoji iznad sina jedinca, naporna mati koja je čitav svoj život koncentrirala na njega, pa ne živi svoj – nego njegov život. Davno je to bilo, zove on mene i ja mu, sva umilna i s puno više tepanja nego li je primjereno i njegovim i mojim godinama, kažem:

– Jao zamisli! Ti me zoveš, a ja baš sad mislila na tebe!

– To je, majko, isto ka’ da mi kažeš – jao divno, ja taman disala, a ti me nazva.

Eto, tako vam je to bilo. Disala sam i sa svakim udahom i izdahom mislila na njega. Imamo specifičnu vezu, ne živimo zajedno, pa sam tu odvojenost kompenzirala prevelikom pažnjom. I kako ću sad, valahi bilahi, biti ne dobra, nego uopće prihvatljiva kao svekrva? Kako ću ja prelomiti da neko, bilo ko, umije i može ne isto – nego makar slično paziti i brinuti?

Ima tome, evo, već nekoliko godina kako se pojavila… N. N. je crnpurasta, lijepa, divno odgojena, duhovita i britka Dalmatinka, a ovo pišem samo da bih vam bolje nacrtala njenu sliku, a ne zato što mislim da je ljepota ili to što je iz Dalmacije definira. N. je, zapravo, njegova najbolja prijateljica. Ona pazi na njegove alergije i zna svaki njegov plan, strah ili misao. Kad spava, N. zna šta sanja. Nedavno su, konačno, bili skupa kod mene, pa sam pitala kakvi su im planovi. Mi smo, vele uglas, nakon mjesec znali da ćemo zauvijek biti zajedno i da je to – to, pa su nam i planovi takvi. Puno je vrsta ljubavi koje oko sebe vidim, o kojima sam čitala ili o kojima slušam: ova, kojom se njih dvoje vole, je ona koja se meni najviše sviđa. Kao najbolji, odani prijatelji. Ljubavlju punom pažnje, dobre za*ebancije i povjerenja. Kada sam ih, kažem konačno jer su godinama skupa – ali je upoznavanje roditelja tek počelo – i to sa mnom, vidjela skupa, bilo mi je potpuno jasno: bit ću najbolja svekrva na svijetu, ali i da je to sasvim i potpuno i posve i naročito nevažno. Važno je kako on voli nju, a ona njega.

Čovjek uči dok je živ, je li tako – tako je. E, tako sam i ja u poznim četrdesetim naučila da moja sposobnost da budem dobra članica nečije porodice ne smije biti manja od sposobnosti da podignem dijete. Moj zadatak, zapravo zadatak bilo kojeg roditelja, je biti sklonište i potpora svojoj djeci. Da uvijek i u svakom trenutku poštuje njihove odluke, a najvažnija odluka – ona o odabiru partnera, je u neku ruku i moja. Odgajala sam ga, razgovarala s njima, uložila sve svoje misli i energiju u to da on bude čovjek kakav je danas i da pravi odabire kakve pravi. I kako mi je, onda, uopće moglo pasti na pamet da ću, nakon svog tog truda, dobiti manje nego li N. jeste?! A, velika je, prevelika. Pored svega, zbog te ljubavi pred kojom bih se trebala ostaviti razmišljanja o tome jesam li ili nisam sposobna biti dobra i stati, tiha, ponizna i zahvalna što je usmjerena prema onome što ja volim više od života. Prema njemu.

Hvala, N! Obećavam! Ne znam hoću li ću biti najbolja, ali svakako ću biti ona koja se najviše trudi da to bude.

A sad idemo dalje.