“Bolest mi je odredila put, ali joj nisam dozvolila da pobijedi! Izgradila me je, te sam postala bolja i jača žena”

Piše: Zana Kološ – Mulabdić

Mnogo je priča o bolu, o bitkama, strahu, košmarnim noćima s brojnim pitanjima na koja, čini se, nema odgovora pred zidom bolesti. Neizvjesnost. Propitivanje. Molitve koje su upućene u tim noćima. Ali, mnogo je i podrške, ljubavi i pobjeda. Ovo je jedna takva.

O jednoj od hrabrih bh. žena, Milevi Zulić, nekadašnjoj službenici suda u Unsko-sanskom kantonu, koja se nakon rođenja sina Davida okrenula porodičnom obrtu. Kaže da je domaćica uz stalni kreativni rad. Mi kažemo da je heroina i primjer, te vodič na izazovnom putu borbe s karcinomom dojke. Pobijedila je dva puta.

Većina priča o upravo ovoj bolesti počinje slično…

– Ranije se o karcinomu dojke nije puno govorilo, niti pisalo kao danas. Sa svojih 45. godina nisam bila upozorena, niti nam je naglašavano da uradim mamografski pregled, ultrazvuk ili samopregled dojki. Osjećala sam se dobro i nisam razmišljala o svemu tome – počinje naša sagovornica.

Bilo je to prije 11 godina…

– Jedne večeri prilikom tuširanja, u gornjem dijelu desne dojke, pod rukom, napipala sam nešto fiksirano za mišić i malo izbočeno. Veličine oko dva do tri centimetra. Prva emocija bila je šok. Kako sam vječiti optimista u momentu tu emociju straha – zamijenila je pozitivna misao kako je to nešto sigurno dobroćudno. 

 Hoću da budem dobro!

No, nekoliko dana kasnije, Mileva je ipak odlučila da uradi pravi potez, posjeti doktora…

– Način na koji mi je doktor saopštio dijagnozu je zaista profesionalan. U momentu sam znala da to jeste rak, ali on to nije izgovorio, nego je na nalazu napisao oznaku BIRAD-S 4, za koju sam slučajno znala šta znači. Rekao mi je kako trebam izabrati dobrog hirurga, koji će to odstraniti, da me čeka borba, ali da ću biti dobro. Emocije i misli su navirale. Prvo sam pomislila na sina od 20 godina. Mislila sam – bolje da se to dešava meni nego njemu. Ili da se desilo mom mužu. Ne, ni slučajno. Imam dvije sestre i brata…. I njima da se desilo, ne bi bilo dobro. I onda idem ulicom kući. Obavljam redovnu svakodnevnu kupovinu, šalim se s mesarom kao da se ništa nije desilo, prodavačici hljeba dobacim kako lijepo izgleda to jutro. I ulazim u kuću i saopštavam mužu da moram na operaciju. I da, možda, imam rak dojke.

Kaže da su operacija i oporavak prošli bezbolno, jer su je tetošili i mazili. Osjećala se dobro…

– Smetala mi je malo ta neproporcionalnost tijela, ali bitno mi je bilo da je rak odstranjen. Patohistološki nalaz me, ipak, slomio. Prvi put plačem. Dugo, neutješno. Dva karcinoma u dojci, jedan tri centimetra, a drugi dva i sedam pozitivnih limfnih čvorova u području pazuha. Već sam skoro sve proučila o karcinomu dojke. Sada znam da to nije dobro. Šanse da ću preživjeti su 50 posto. To baš nije bilo utješno. Slijede hemoterapije i zračenje. Teško je to opisati. Samo osobe koje su to prošle mogu to razumjeti. Nije toliko teško, ali je nepoznato. Kao  i svjesnost o smrtnosti, da imate neizlječivu bolest me vuče nazad… A, u duši sam dobro. I hoću da budem dobro.

A život ne stoji. Teče, kaže, nekim drugim tokom. Uz posjete bolnici i česte kontrole. Pa, sve riječi, svakih šest mjeseci. Tumor markeri konstantno dobri,  doktori zadovoljni. Naša sagovornica osjeća se dobro već tri godine..

–  Kratko nakon jedne kontrole, sasvim slučajno, moja prijateljica – doktorica opipom otkriva promjene u lijevoj dojci, te u limfnim čvorovima ispod pazuha. Kratko se bavim tim ko je pogriješio – mamografski ili ultrazvučni aparat ili opet neiskusni radiolog. Bitno mi je bilo ponovnom operacijom odstraniti karcinom, a borba koja slijedi mi je bila poznata. Sve je bilo puno lakše. Patohistološki  ponovo je loš – karcinom veličine četiri centimetra i 14 pozitivnih limfnih čvorova. Ovog puta nisam plakala.

Naglašava kako je tokom procesa liječenja upoznala mnogo oboljelih žena. Tako je i došla na ideju da osnuje Udruženje oboljelih od karcinoma – Behar, čija je predsjednica.

– Te žene postale su sastavni dio mog života i osjećala sam da tu pripadam. Prijateljstva smo sklapali pogledom, s nekoliko rečenica. Vezao nas je isti problem. Zajedno smo se radovali dobrom nalazu, zajedno tugovali za nečijom izgubljenom bitkom. Dobar način da se družimo što više, da obilazimo osobe koje počinju borbu i da uplašenim damo nadu – bili su osnovi djelovanja našeg udruženja. Tako je nastao Behar – u proljeće 2011. godine. Bilo nas je stotinjak s područja Unsko-sanskog kantona.

 Zajedno smo jedno

Entuzijazam i želja da pomognemo drugima je istovremeno pomagala i nama samima. To je bila prava sreća…

– Ne samo za mene, nego za jednu veliku grupu žena koja me je okruživala. Brzo nakon osnivanja smo se povezale sa svim udruženjima u BiH, putem projekta WHEP, sadašnjeg naziva ThinkPinkZajedno smo jedno i naš rad je dobio sasvim drugu dimenziju. Počele smo se baviti senzibiliziranjem javnosti o oboljenju karcinoma dojke, akcijama vezanim za nabavku pokretnog mamografa za ruralna područja našeg kantona, predavanjem u srednjim školama o bitnosti ranog otkrivanja karcinoma i sličnim akcijama.

Mileva naglašava kako su je u životu održale pažnja njenog supruga i sina, uz druge članove porodice, te prijatelje. Jer, kako kaže, rak dojke nije samo bolest žene nego cijele porodice. Često su od nje sakrivali prave emocije i štitili je time. A, pozitivan stav i bodrenje davali su joj snagu.

– O karcinomu smo često zbijali i šale. Nekako mu nismo dozvolili da vlada. Zajedno smo prošli sve. Pratila sam upute ljekara i živjela. Nisam se striktno pridržavala pravila o zdravoj ishrani, niti koristila prirodne pripravke više od ostalih žena koje poznajem. Umjerenost u svemu bila je za mene najbolje rješenje. Karcinoma se ne bojim, jer tako mu ne pridajem značaj. A, uz veliku podršku porodice, te postojanje udruženja, velike grupe ljudi koji se međusobno razumiju i koji čine dobra i humana djela, život postaje lijep.

Nakon devet godina postojanja Udruženja Behar naša sagovornica ističe kako je teško nabrojati sve aktivnosti.

Živimo za sadašnjost

– Tu su projekti i educiranje stanovništva o karcinomu dojke i aktivnosti unutar našeg djelovanja. Imali smo dvije modne revije, gdje smo našoj okolini htjeli pokazati da žene oboljele od karcinoma dojke ne treba stigmatizirati. Bez obzira što žena u mjesec ili dva ostane bez dva važna obilježja ženstvenosti, jedne ili obje dojke i kose, ona i dalje ostaje privlačna, dotjerana i lijepa. Rad sa psihologom je, također, nekad bio neophodan. Najveća prijetnja i stanje koje može pogoršati osnovnu bolest je depresija. Depresija je stanje koje rijetko pogađa aktivne žene u Udruženju. Yoga, zumba, izleti u prirodu, proslave… su aktivnosti koje su se sve ove godine smjenjivale. Kreativni rad i izražavanje kroz kreacije pokazao se kao najefektnija terapija, posebno izrada igračaka od platna.

Iskustvo kroz koje je prošla ostavilo je traga i dosta je promijenilo. Naučila je složiti prioritete.

– To najbolje mogu razumjeti osobe, koje se nalaze u sličnoj situaciji. A, to je teško objasniti. Jer, živimo za sadašnji trenutak. Prošlost je prošla, a budućnost neizvjesna. A, i pored toga, veoma sam sretna žena. Imam dosta razloga da se radujem svim sljedećim danima i imam hronično dosta posla. Dugoročno planiranje prestaje prvom izgovorenom dijagnozom, ali i na to se navikne.

Dodaje da svaka žena kada navrši 40 godina treba obaviti mamografski pregled. Posebno je važno da upozna svoje tijelo i svoje grudi. Samopregled je bitan i za mlađe žene.

– Vodite računa o sebi i svom zdravlju i neka vam to bude prioritet. Karcinom dojke je izlječiv ako se otkrije u ranoj fazi. Liječenje je brzo, lagano i bez agresivnih terapija. Bolest mi je odredila put, ali joj nisam dozvolila da pobijedi nego me je izgradila i postala sam bolja i jača žena. Žene su čudo, prežive i nemoguće. Poruka za sve oboljele žene je da ih nikada bolest ne smije obilježiti, nego snaga i hrabrost. Bolest je poruka da je negdje bila greška. Promjene u načinu razmišljanja i života su neminovne. Ako sebi postanemo bitne i okolina će to prihvatiti. Svaka porodica koja prolazi – to što prolaze moji najmiliji – može odigrati najveću ulogu u oporavku žene. Nekada je samo dovoljno reći, tu sam za tebe i ništa ne brini. Ne treba dozvoliti strahu da prevlada. Treba biti oslonac i pozitivnim stavom pružiti nadu – kaže na kraju Mileva Zulić.