Nakon 15-godišnjeg rada na BHT1, Neda Tadić izabrana je za vršiteljicu dužnosti direktorice državne televizije. Na ovu funkciju stupila je odgovorno i spremno za nove poslovne izazove

 

 

Razgovarala: Indira Delić; Foto: Edvin Kalić

 

Neda Tadić, dugogodišnje TV lice, u augustu je izabrana za vršiteljicu dužnosti direktorice BHT1. Na ovu odgovornu funkciju, stupila je nakon 15-godišnjeg novinarskog, reporterskog, uredničkog i producentskog iskustva spremna za nove poslovne izazove.

– Dolaskom na novu funkciju očekivala sam mnogo više obaveza, ozbiljnosti i, prije svega, odgovornosti. Iako sam već dugo dio kolektiva BHT1, tim mi je dobro poznato kako stvari funkcioniraju, poznajem sve ljude, jer sam radila i sarađivala s redakcijama svih programa – ipak je u startu postojala određena bojazan, što je prirodno, jer je to ipak izuzetno važan, veliki i kompliciran kolektiv. Bh. javnosti je dobro poznata problematika Javnog RTV servisa u BiH, neuređena zakonska regulativa, kontinuiran pad naplate RTV naknade, refleksija neuređene političke slike u državi na državni javni servis. Sve to kreira ne baš ugodan radni ambijent u našoj kući, jer minimizira sredstva koja možemo ulagati u program, ostavlja naše brojne ideje nerealiziranim – što pomalo i frustrira sve naše vrijedne i kreativne uposlenike, te nas prisiljava da često improviziramo i pristajemo na kompromise. I biti na odgovornoj poziciji u takvim uvjetima nije nimalo lako. No, uz podršku menadžmenta i brojnih kolega, prije svega urednice Sportskog programa, Medine Šehić, koja je prije mene obavljala poslove direktora BHT1 i koja mi je zaista nesebično pružila svu moguću podršku, olakšana mi je ta tranzicija i već stvari lagano idu svojim tokom.

Kakve osobine po Vama dobar lider treba posjedovati?

– Prije svega smirenost, staloženost i umijeće da se svaki problem i situacija sagleda iz više aspekata, pa tek onda reagira. Povjerenje u svoje saradnike, razgovor o svim problemima i zajedničko iznalaženje rješenja. Dakle, komunikacija, a ne jednostrano nametanje određenih stvari. I najvažnije, svijest o tome da smo svi jedan tim – jednaki koji teži zajedničkom cilju.

Je li Vam teško nametnuti svoj autoritet, posebno prema starijim kolegama?

– S obzirom na to da se svi veoma dobro poznajemo, sarađivali smo na ovaj ili onaj način, nije nam teško naći zajednički jezik i dosta su relaksiraniji odnosi nego što bi bili u slučaju da sam tek došla u ovu kuću, pa da moram iznova upoznavati sve ljude i proces rada. Tako da nema potrebe za nametanjem autoriteta. Iako, u konačnici, ništa ne može biti finalizirano bez odobrenja direktora. Svi se uzajamno poštujemo, otvoreni smo i za kritike, sugestije i pohvale – to je najvažnije.

Upravljati državnom televizijom odgovoran je posao. Nosite li posao kući ili uspijevate razdvojiti privatno i poslovno?

– Novinarstvo je posao koji uvijek nosite kući, bez obzira na kojoj funkciji bili. U svom dugogodišnjem radu sam već naviknuta na činjenicu da prije i poslije radnog vremena odgovaram na pozive, mailove, da često do kasno navečer sjedim pred računarom i završavam posao koji nisam stigla završiti tokom radnog vremena, da pratim programe i portale kako bih bila informirana… Tako je i sada. Zapravo, još i više moram biti na raspolaganju svim uposlenicima kako bismo rješavali nepredviđene situacije i probleme.

Dugo ste u novinarstvu. Veoma ste cijenjeni u tim krugovima. Kako je ta profesija postala Vaša ljubav?

– Potpuno neplanirano. U srednjoj školi maštala sam da ću studirati Engleski jezik ili produkt dizajn. To su bile oblasti koje su me privlačile… Kada je došao trenutak odluke – na koji fakultet se upisati i kada sam shvatila da bih jedina iz razreda studirala to, prevagnula je mladost-ludost i prijavila sam se na one fakultete na koje se prijavilo nekoliko učenika iz mog razreda – Pravni i Fakultet političkih nauka. Primljena sam na oba i na kraju odabrala taj drugi, smjer Žurnalistika, jer sam shvatila da je pravo predosadno za mene. Već na drugoj godini fakulteta počela sam honorarno raditi za OBN televiziju i iskustvo rada na njihovim velikim projektima bilo je zaista dragocjeno za mene – u smislu razbijanja treme, navikavanja na kamere i rad pred punim dvoranama, čak i prepunom Zetrom. Kada vam je posao zabavan, lako se zaljubite u njega. Nakon nekoliko godina prelazim na BHT1 – i zaista mogu reći da je BHT1 i Sivi dom – moj dom, kuća koju zaista osjećam svojom. Počela sam kao novinarka i voditeljica u živim emisijama, radila brojne projekte i kao reporterka, spikerica, urednica za sve programe – od Zabavno-informativnog, Savremenog, Jutarnjeg, Nedjeljnog popodneva, pojedine projekte Sportskog programa, Sarajevo Film Festivala, sinhronizacija za Strani program, do Informativnog programa i Dnevnika. Televizija vam se zavuče pod kožu, jer je posao dinamičan, zanimljiv, svaki dan je drugačiji, i iako je izuzetno stresan, i u našoj državi, nažalost, slabo plaćen, većina novinara ne može zamisliti da radi nešto drugo, pa tako ni ja.

Koliko sebi u poslu dopuštate da Vas vodi intuicija?

– U nekim stvarima prilično, jer nakon godina iskustva osjetite u kojem smjeru će se stvari razvijati. Ali, sam u nekim stvarima priličan štreber i volim sve saznati i istražiti unaprijed, razmisliti o svim mogućim scenarijima, kako ništa ne bih prepustila slučaju.

Novinari su poznati po tome da baš nemaju zdrave životne navike. Imate li vremena za neki sport? Vodite li računa o ishrani i sl.?

– Nažalost, i ja spadam u tu statistiku, s izuzetkom što ne konzumiram duhan i ne ispijam po deset kafa dnevno, što se inače uvijek veže uz našu profesiju. Jutarnju kafu sam još odavno zamijenila čajem. Čak se zna desiti da po nekoliko dana ne popijem nijednu kafu. Neredoviti obroci su, nažalost, sastavni dio našeg posla, naručivanje brze hrane, pogotovo kada radimo smjene koje traju do ponoći. Ali, kada sam kući trudim se koliko-toliko zdravo jesti. Sport sam prilično reducirala, što zbog problema s leđima, što zbog nedostatka vremena. Još uvijek me jedino spašava što volim hodati i planinariti.

A, kako se snalazite u kuhinji?

– Tu baš nisam najreprezentativnija predstavnica žena. Generalno, malo vremena provodim u kući, često jedem na poslu i rijetko kuham. Nisam ni najgora kuharica, da se razumijemo, ali se ne mogu pohvaliti da nešto pretjerano uživam u kuhanju. Mnogo se bolje snalazim za trpezarijskim stolom (smijeh).

Koje poslovne, ali i privatne ciljeve ste sebi zadali do kraja godine?

– U ovih mojih 37 godina rijetko sam sebi postavljala ciljeve. Jednostavno, nisam takva karakterom. Obično su to neki kratkoročni ciljevi. Pokušavam se ne opteretiti bremenom da moram do određenog perioda realizirati neku veliku stvar. Živim dan za danom, radim sve što mogu i mislim da bih trebala raditi u datom trenutku, ako usput realiziram neku svoju želju – super. Ako ne, neću proživljavati razočarenje i stres. U poslu mi je jedini cilj oduvijek bio da časno i pošteno radim svoj posao, dam svoj maksimum kako bih opravdala povjerenje poslodavca, gledatelja, te da promijenim nabolje sve što je u mojoj moći. Tako će biti i u budućnosti.

Uživa u bh. ljepotama

Volim šetati, otići na planinu, u prirodu, putovati po našoj lijepoj Bosni i Hercegovini, otkrivati nova mjesta, putovati u inozemstvo – kada mi se pruži prilika. A, ako sam kući opušta me dobra knjiga, izrada nakita ili potpuno amaterski pokušaji šivenja odjevnih predmeta. Uvijek sam imala sklonosti ka izradi ručnih radova – to me opušta i dobro se osjećam kada izradim nešto za sebe ili prijateljice. Kada se umor akumulira ima dana koje naprosto volim provesti ne radeći ništa i ostati kući.