“Ovdje vrijeme teče mrvicu sporije nego na kopnu. Zapravo, teče sporije i različitije. Ovo ljeto je, u jednom kratkom trenutku, otok bio pun turista. I sjedim tako s bevandom, gledam oko sebe i nikako da se otrgnem dojmu da je gotovo rukom opipljiva različitost energija između otočana i gostiju. Ovi prvi, u ono malo vremena što nisu padali na nos od posla, život razvlače kao i slogove u govoru”

Piše: Najra Krvavac

 

Dnevnik otočkog tipa

Nevjerovatna je brzina kojom vlastiti mozak možete istrenirati da se prebaci na drugu frekvenciju. U mom konkretnom slučaju, na nižu. Otočku.

Ovdje vrijeme teče mrvicu sporije nego na kopnu. Zapravo, teče sporije i različitije. Ovo ljeto je, u jednom kratkom trenutku, otok bio pun turista. I sjedim tako s bevandom, gledam oko sebe i nikako da se otrgnem dojmu da je gotovo rukom opipljiva različitost energija između otočana i gostiju. Ovi prvi, u ono malo vremena što nisu padali na nos od posla, život razvlače kao i slogove u govoru. Bitno je ono što je meni bitno i potpuno je očekivano da se moja i tuđa bitnost ne poklapaju baš uvijek. S tog mjesta dolazi i spremnost da strpljivo sačekaš da se butiga, čije je radno vrijeme od osam, ipak otvori malo iza devet. Nema neke velike drame oko toga, nije otvorila, pa nije otvorila. Otvorit će.

Ovi drugi, koje jasno vidim, jer sam i ja do jučer bila među njima drugima, su malo nervozniji. Oni bi, ako ikako može, da je more malo toplije, led malo hladniji, a teta na kasi brža.

Dok sam onu bevandu popila, tu sam se i sjetila zašto mi je ovaj dnevnik otočkog, a ne kopnenog tipa. Meni je, da prostite, svejedno koje su temperature i led i more i je li se ona butiga uopće otvorila. Nije, nema veze, otvorit će se sutra. Oko devet. Ili malo kasnije.  Najvjerovatnije.

Ovdje je iza 22 sata sve zatvoreno. Iz udobnosti gradskog življenja mi se moglo da zaboravim nešto kupiti. Ako već imam mogućnost da to isto nabavim i u dva ujutro, nema mjesta sekiraciji. Ovdje ću dva puta razmisliti i provjeriti je li mi sve tu prije nego onu korpu stavim, ruku na srce ozbiljno sporoj, teti na kasi. Jesam – dobro i jesam, nisam – čekaj do sutra.

Ovo ljeto saznala sam nešto što je, iznebuha, zapravo dalo definiciju onoga u šta sam se na otoku zaljubila. Znate li kako otočani jedu ježine (morske ježeve)? Izrone ih iz mora, a na otoku je cijelo more neupitne čistote, pa ih malo težim kamenom lupnu i otvore. Unutra je šest preukusnih režnjeva koji nalikuju mandarini, jednakog su oblika i boje. Onda ih vade prstima i jedu, a hljeb prismaču u more. I sve zalijevaju vinom koje je jedino što su, na taj raskošan ručak za bogove, trebali donijeti. Desert, dvije-tri smokve koje cide med, ubiru i jedu direktno sa stabla. Nije li to najbolji mogući opis ultimativne jednostavnosti koju ste danas, ove sedmice ili ovaj mjesec pročitali? Meni jeste. Iz te perspektive, zaboravljena namirnica koju nisam donijela iz one butige koja se možda jeste, a možda i nije otvorila, posve je nevažna.

Ili, što je neki dan za ručkom rekao moj vrli drugar T. objašnjavajući sedmogodišnjem sinu da uz roštilj nedvojbeno mora izis’ i malo salate: “Pome idu i u mišice, a ćevapi samo u g…..!”