Olakšanje koje dolazi nakon donošenja odluke nalikuje eksploziji ljetne oluje na moru: kada nakon pritiska i teškog neba spuštenog na ramena dođe kulminacija i nebo otpusti munje i gromove i kišu.

Piše: Najra Krvavac

A, onda dolazi mir.

Treći je kalendarski mjesec koji provodim na otoku (iako sam došla na četiri dana), a šesti od početka godine. Osmi je mjesec u godini, august. Smokve cijede med, konačno su lubenice zrele i slatke, nisu varalice. Škoj je neobično pun, već dvije sedmice je tu nekakvog naroda daleko više od očekivanog. Radijske vijesti, jedine koje slušam, a i njih samo u vožnji, opet pretjeruju s brojevima noćenja. Noći ne haju za radijska pretjerivanja, sparne su i mirišu na kadulju i so.

Prvih sedmica u ovoj drugoj turi dolaska na Korčulu, nakon lockdowna, sam bila nervozna, ili bar nervoznija nego li sam inače kada sam tu. Cijela ideja dolaska ovamo zapravo i leži u tom posvemašnjem izostanku anksioznosti i nestanku nervoze onog trenutka kada nogom iskoračim s trajekta, pa sam im tražila uzroke. Nije mi trebalo puno da shvatim, sinulo mi je za vrijeme prve ozbiljne ljetne oluje. Čak i prije dolaska, paradoksalno, nervozu mi je stvarala misao o odlasku. Sada je prošlo već dovoljno vremena i sa sigurnošću mogu reći da se ne želim vraćati na kopno. Ni u Bosnu. Ni u Sarajevo. To što trenutno ovdje ima više naroda nego li mi odgovara, jednako kao što je to slučaj i u Sarajevu, postoji jedna bitna razlika: ovi koji su danas na otoku će sutra otići kući. A škoj će, i sve njegove šume i vale, evo za koji dan opet pripasti nama samotnjacima.

Duljina mog ostanka ovdje ovisi o nizu faktora, no ovog trenutka i iz ove perspektive – ostajem do kasne jeseni ili čak zime. Ili proljeća? Tek kada sam u sebi svela tu misao, o dugom ostanku, na zajednički sadržilac, nervoza je nestala jednako brzo kao što je i došla.

(Olakšanje koje dolazi nakon donošenja odluke, nalikuje eksploziji ljetne oluje na moru: kada nakon pritiska i teškog neba spuštenog na ramena dođe kulminacija i nebo otpusti munje i gromove i kišu. A onda dolazi mir.)

Ostavljam vam sve strme sarajevske ulice, sve bujice, sve magle i sve teške jesenje kiše. Izvucite iz njih bolje i ljepše nego li sam ja to umjela i znala.

***

Bila jednom jedna djevojčica. Čudesno lijepa i još čudesnije dobra, kako to samo djevojčice koje su jednom bile znaju biti. Imala je brižno srce od zlata, a dok je hodala za njom se, kao polenska fina prašina u kasno proljeće, prosipala sreća. Kosa joj je mirisala na bosiljak i vaniliju: ako biste ulicom prošli i pola sata nakon nje, znali biste da je ona već bila tu. Bila je topla, draga, odgovorna i smirena. Sve što je makar jednom dotaknula bi postalo zlato. Smijala se grleno, čulo se u tri kotara dalje i bila silno duhovita. Voljela je kao da se voljenjem bavi profesionalno i voljela je sve: ljude – dobre i one koje dobrota baš i nije krasila, životinje, zvijezde, mora i planine. Ako ste je nekada sreli, sjetit ćete se po tome da je imala usnice zavijene prema gore u vječnom osmijehu. Bila je pravedna i osjetljiva na one koji imaju manje ili se boje više. Dobrotu je nosila kao zastavu, a nas nekolicina imala je raskošnu sreću da se pod njom, tom zastavom, ponekad sakrije od nevolje i zala.

A, onda se umorila.

Kada ste uvijek i zauvijek odgovorni i dobri, kada volite sve – ljude, životinje, ribe, cvijeće i drveće – u ovom tužnom svijetu to ponekad zna umoriti one koji imaju dobra srca od zlata.

Spavaj, djevojčice. Puno, neizmjerno smo te voljeli. I hvala ti za sve.