“Vođenje biznisa u okolnostima koje se nisu mogle predvidjeti, niti svrstati u bilo koji strateški plan, izazvalo je, na globalnom tržištu, značajnu dozu nesigurnosti. Novčani tokovi i investicije su usporene”

Piše: Adisa Tufo

Šta da radim, kada ne znam šta da radim? Pitanje je koje sebi i drugima znamo često postaviti kada se nađemo u naizgled bezizlaznoj situaciji. A, bezizlazna situacija ne postoji. Postoji samo mogućnost da mi, u određenom trenutku i pod određenim okolnostima, nismo u stanju pronaći izlaz. Meni ova spoznaja pomaže da sačuvam mir i da kad ne znam šta da radim – svjesno ne radim ništa. Da, dobro ste pročitali, ne radim baš ništa i veoma se dobro osjećam zbog toga. Zašto? Pa, naprosto, jer sam osvijestila da ne raditi ništa – u takvim okolnostima je najviše što sam u mogućnosti i najbolje što mogu da napravim. Vođenje biznisa u okolnostima koje se nisu mogle predvidjeti niti svrstati u bilo koji strateški plan, izazvalo je na globalnom tržištu značajnu dozu nesigurnosti. Novčani tokovi i investicije su usporene. Svjedočimo velikim i nikada do sada zabilježenim promjenama koje je izazvala zdravstvena kriza COVID -19 i potpuno je jasno da sve što se dešava predstavlja ozbiljnu prijetnju ekonomiji EU, pa samim tim i globalnoj ekonomiji. U malim zemljama, u malim ekonomijama kao što je naša, nekako nam se čini da smo prepušteni sami sebi. Da naša vlade nisu dovoljno jake ili dovoljno znane, da nas usmjere ili da su mala i srednja preduzeća upumpaju neophodna sredstva putem subvencija privredi ili putem nekog drugog alata ili aktivnosti, održe tekuću likvidnost, jer u konačnici krug se opet u budžetu zatvara, države bi na taj način spasile same sebe, jer jedino privreda i realni sektor pune budžete.

NIŠTA SE NE DEŠAVA.

E, sad se opet vraćamo na prvo pitanje, šta da radim kad ne znam šta da radim. Kad svoj posao ne mogu u potpunosti da prebacim u virtualni svijet, kad su okupljanja, kretanja i putovanja ograničena i kad je nemoguće da moj proizvod bude trenutno tržišno tražen, prihvatljiv i zanimljiv, kad je on upravo usklađen i uslovljen svim ostalim kretanjima roba i usluga na tržištu, najblaže rečeno, naše zemlje i regije, a često i mnogo šire. A, imamo zaposlenike, imamo troškove, mnogobrojne kredite i ostale dospjele obaveze. Računi iz mjeseca u mjesec pristižu.

DA, ŠTA DA RADIM?

Mnogi od nas su sebi postavili to pitanje i postavljaju ga redovno svakoga jutra, pokušavajući nazrijeti svjetlo na kraju tunela. Kako smo sve više svjesni da kriza nije još prošla, da mnogo toga nije kao i prije, najvažnije je da se prestanemo praviti da se ništa ne dešava i da ćemo svoje poslove moći voditi kao i do sada. Da, toliko godina smo u svijetu biznisa, navikli smo na uspjehe, navikli smo čvrsto koračati, navikli pobjeđivati.

SAD SE OD NAS OČEKUJE DA STANEMO.

Ne, nećemo stati. Samo ćemo zastati i razmisliti. Razmisliti o dobavljačima, kupcima, resursima, obavezama i vidjeti šta učiniti glede njih. I neko vrijeme ne uraditi ništa. Sačekati. Još davno sam čitajući jednu od knjiga, jedne od najuspješnijih i najbogatijih žena svijeta Oprah Winfrey, pročitala da je kad smo u situaciji da se iz dana u dan pitamo Šta da radim?, najbolje zastati i ne raditi ništa. Da, naprosto stati i dobro razmisliti o svemu. Izlaz postoji. Ako budemo energiju trošili na tapkanje u mjestu i svoj pogled uporno usmjeravali ka horizontu, tražeći svjetlo kojeg nema, možda nećemo ni primijetiti vrata koja su nam tako blizu, a koja će biti dovoljno samo – otvoriti. Kad ne znaš šta da radiš, zastani i ne radi ništa! Sačekaj da ti se razbistri i tek tada ponovo kreni naprijed.