Jednako kao što ne postoji savršen brak, niti savršen suprug, jednako tako ne postoji savršen posao. Kad ste zaposleni u nekoj kompaniji s fiksnim radnim vremenom i strogim procedurama, čini vam se da je rješenje biti negdje gdje postoji klizno radno vrijeme ili često se čini da je rješenje u pokretanju vlastitog biznisa. Pa kao, ako imate svoj privatni biznis, onda ste sam svoj gazda i nikome tada nećete podnositi izvještaje niti ćete osjećati u zraku negodovanje, ako slučajno koji minut kasnite na posao, pogotovo ako se to ponavlja… S ovakvim načinom razmišljanja, od strane onih koji rade za druge, pogotovo ako to nisu javna, nego privatna preduzeća – susretala sam se često.

Piše: Adisa Tufo

A, stvarnost je potpuno drugačija. Kada vodite svoj vlastiti biznis – e onda ste najmanje gazda, bukvalno «teglite» za sve, mislite na sve, a račune itekako polažete – svima. I državi i ljudima… Svi se osjećaju slobodnima da komentarišu vaše prihode, auto koje vozite, nove cipele, a niko ne vidi ogromne rashode, sve fiskalne i parafiskalne namete, ogromne poreze i doprinose, dospjele obaveze, prazne račune, pređene kilometre, dugometražne sastanke sa najčešće neizvjesnim ishodima, zaleđene osmijehe na licu, sva mjesta na kojima ste se morali pojaviti (a, nije vam se išlo), neprospavane noći i tmurna jutra.

Kad radite za nekoga, moguće je da imate manje novca, ali imate i mnogo manje briga. Ništa nije idealno niti savršeno. Postoje ljudi koji ne mogu zamisliti da se upuste u privatni biznis i zaplove poduzetničkim (nemirnim) vodama. Nasuprot njima, postoje ljudi kojima je poduzetništvo jedina opcija i jedini prihvatljivi način života.

Osnivanje vlastite kompanije, sva birokratija i procedure – je neminovnost koja se mora proći.

Razvoj kompanije i prihvatanje činjenice da ni rast ni pad nisu konačni ishodi poslovnog procesa, prilično stresno i bolno djeluju na onoga koji vodi sve te procese. Ostati na jednakom nivou poslovanja, neminovno znači pad – jer konkurencija ne stoji, a sa druge strane: rast znači nove investicije, investicije znače nova zaduživanja, a zaduživanje predstavlja nove rizike, jer je tržište uvijek nepredvidivo, a okruženje nestabilno i veoma dinamično.

Postoji li recept? Ne. Mada su napisani tomovi i tomovi knjiga koje nam detaljno pružaju informacije o strateškom menadžmentu, te u tim knjigama nailazimo na niz studija slučaja sa kojima se nekad lako možemo poistovijetiti, ipak naša priča je samo naša i naš problem je uvijek «najveći» i naše brige ne brine niko drugi.

Kad se nađemo ispred izazova koji je sasvim nov (a, uvijek je nov i drugačiji), po hiljaditi put nam zaklecaju koljena i zaledi nas strah da ćemo pasti, da ovaj put nećemo izdržati. Nije da nismo navikli na padove. O jesmo, itekako jesmo, ali ipak… svaki put je drugačije i koliko god smo naviknuti «letjeti» postoji i zrno sumnje da se možda ovaj put nećemo biti u stanju «na noge dočekati».

Ne, ne postoji savršen biznis. Što je priča veća i izazovi su veći. Što su resursi veći i obaveze su veće. A ako je priliv novca veći i troškovi su veći sigurno. I na kraju se sve svede na isto. Nekome je dato da bude prvi i da je izložen više, a nekome da samo za nekim dugim korača…

Nemoguće je da se svi u prvi red poredamo. Postoje i drugi i treći i sedamnaesti i sto sedamnaesti redovi… Ljudi se prestrojavaju. Nekad je neko naprijed, a nekad neko drugi… Smijenjujemo se u skladu sa onim koliko smo u stanju da podnesemo teret koja određena pozicija sa sobom nosi. Jer sve se plaća… I sve ima svoju cijenu. A, u prvim redovima, ona je uvijek najveća… Najčešće se plaća zdravljem ili životom…