Zvali su je švedskom Sfingom, Licem – The Face. Bila je jedna od najpopularnijih i najtajnovitijih pojava koje su ikada vladale filmskim platnima.

Greta Lovisa Gustafsson, poznatija kao Greta Garbo, rođena je 18. septembra 1905. godine u Stockholmu. Odrastajući u siromašnoj radničkoj porodici, Garbo je veoma brzo shvatila da će morati brinuti sama za sebe. Materijalne neprilike kao i gubitak oca u 14. godini prisilili su je da, nakon završetka osnovne škole, prekine školovanje i pronađe posao.

Svoj radni vijek počinje u brijačnici, no ubrzo pronalazi nešto glamuroznije – mjesto potrčka u robnoj kući. Zbog njenog atraktivnog izgleda čelnici robne kuće odlučuju je zaposliti kao model u njihovim reklamama. Jedan od brojnih reklamnih spotova zapeo je za oko i redatelju Eriku A. Petschleru koji joj daje manju ulogu u svom filmu.

Zadovoljna vlastitom izvedbom, Garbo se odlučuje za glumačku karijeru i upisuje glumačku akademiju. Za vrijeme studija nastavlja snimati filmove, a zvjezdani status donosi joj izvedba u filmu Saga o Gösti Berlingu (1924.) redatelja Mauritza Stillera.

Zahvaljujući uspjehu Göste Berlinga, čelnik studija MGM Louis B. Mayer dolazi u Berlin sastati se sa Stillerom. Postoje dvije verzije ovog, kako se pokazalo, historijskoh susreta.

Jedni kažu da je Mayer bio zainteresiran za Stillera, ali ne i za Garbo; njen ugovor rezultat je žestokog nagovaranja i uvjeravanja od strane samog Stillera. Prema drugoj verziji, Mayer je bio toliko očaran pojavom Grete Garbo da je primarni cilj njegovog puta u Evropu bio dovesti misterioznu Šveđanku u Hollywood.

Bez obzira na to koja je verzija prava, krajnji je rezultat, na svu sreću, u oba slučaja isti – Garbo je potpisala ugovor s MGM-om i doputovala u filmsku Obećanu zemlju. Hollywoodsku karijeru započinje serijom od desetak nijemih filmova – svi su bili iznimno popularni. U nekoliko njih partner joj je bio John Gilbert; njihova celuloidna romansa veoma se brzo seli i u izvanfilmski svijet. Tokom višegodišnje veze Gilbert ju je opetovano prosio, no Garbo je bila skeptična, piše https://voxfeminae.net/

„Nikada nisam željela da me neko odvede pred oltar. Mene je vrlo teško voditi“, izjavila je.

Iako je Garbo bila među najpopularnijim zvijezdama onoga vremena, čelnici studija bojali su se da će zbog izraženog švedskog naglaska prelazak na zvučni film označiti kraj njene karijere. Srećom, prevarili su se! Garbo govori! bio je slogan pod kojim se reklamirao njen prvi zvučni film, Anna Christie (1930, adaptacije drame Eugenea O´Neillea). Film je bio pravi hit i donio Garbo prvu nominaciju za Oscara.

Nakon slabo zapažene Romanse, uslijedio je niz uspješnica. U prvoj od njih, Susan Lenox (1931.), partner joj je bio megapopularni Clark Gable. Među zvjezdanim parom, međutim, nije bilo hemije; naprotiv, Garbo je Gableovu glumu smatrala ´drvenom´, a on je nju proglasio snobom! Najbolje i najdojmljivije uloge ostvarila je igrajući poznatu špijnku Matu Hari u istoimenom filmu (1931.), usamljenu balerinu u filmu Grand Hotel (1932.), Tolstojevu Anu Karenjinu (1932.), Dumasovu kurtizanu dobrog srca (Dama s kamelijama, 1936.), švedsku kraljicu poznatu po tome što se ponašala i odijevala kao muškarac (Kraljica Kristina, 1933.). Njen zaštitni znak bilo je njeno melankolično lice u krupnom planu, pa je (što se dade zaključiti iz priloženog popisa) uglavnom igrala dramatične i snažne, ali mahom nesretne heroine.

Godine 1939. filmski studio odlučuje iskušati njen komični potencijal dodjelivši joj ulogu namrgođene Ruskinje Nine Ivanovne Yakushove koja dolazi u Pariz vidjeti kako se živi u kapitalizmu. Iako je u početku zgrožena suludim traćenjem materijalnih i ljudskih resursa, ubrzo se zaljubljuje u Pariz i, kako to obično obiva, u jednog šarmantnog Parižanina. Ninočka (reklamirana pod sloganom ´Garbo se smije!´) je bila globalni hit i donijela Garbo još jednu nominaciju za Oscara. Njen sljedeći film, Dvolična žena (Two-Faced Woman), također komedija, bio joj je, nažalost, i posljednji. 1941. godine, nakon dvadeset i sedam uspješnih filmova, Garbo, iz ne sasvim razjašnjenih razloga, zauvijek napušta svijet filma.

Iako je njeno zagonetno povlačenje s filma definitivno potvrdilo njen status švedske Sfinge, Garbo je i prije toga slovila kao ekscentrična i povučena – njenu privatnu personu najčešće se povezivalo s poznatom replikom koju izgovara njen lik u filmu Grand Hotel: „Želim da me ostavite na miru“ (I want to be let alone). Bila je poznata po štedljivosti; za sebe je znala reći da živi poput redovnika – „jedna četkica za zube, jedan sapun i jedna kutija kreme“.

Bila je sklona teškim depresijama, spas od kojih je tražila u istočnjačkim filozofijama i strogom prehrambenom režimu.

Osim toga, zahtjevala je najstrožu privatnost za vrijeme snimanja. Katkad čak ni redatelj nije smio zaviriti na set!

„Tokom snimanja na setu smiju biti samo osobe zadužene za kameru i osvjetljenje. Redatelj odlazi na kafu ili milkshake. Kad me ljudi gledaju, ja sam samo žena koja radi grimase pred kamerom. To uništava iluziju. Kada sam sama, moje lice čini stvari koje inače nije u stanju napraviti,“ objasnila je Garbo.

Usprkos novinarskim tvrdnjama da živi u izolaciji, Garbo je godine nakon povlačenja s filma provodila u druženju s brojnim slavnim osobama, putujući i skupljajući umjetnine. Njujorčani su dobro znali za njenu strast prema dugim šetnjama, pa su mnogi od njih vrebali na ulicama oboružani fotoaparatima ne bi li uslikali tajanstvenu divu, trend poznat kao Garbomanija.

Greta Garbo umrla je 15. aprila 1990. godine u New Yorku od upale pluća, a svu svoju imovinu ostavila je nećakinji Gray Reisfield. Nakon dugotrajnog sudskog procesa, njen pepeo prenesen je u Švedsku – koja je nedavno se odlučila odati joj počast na vrlo specifičan način: Švedska narodna banka lansirala je novčanicu od 100 kruna s njenim likom.