Marija Hudolin i Maja Graholski prijateljice su četiri godine. Za svoje prijateljstvo kažu da je iskreno, puno razumijevanja, te da su za samo nekoliko godina prošle i vidjele – što neka prijateljstva, koja traju dosta duže, nisu doživjela.  

Ove dvije dame sudjelovale su u unakrsnom intervjuu gdje su jedna drugoj postavljale zanimljiva pitanja.

Marija pita Maju

Svjetla reflektora u poslovne žene uperena su kao nikada ranije. Godinama gradiš uspješnu karijeru, organizirajući sajmove, ali i vodeći jednu od najuspješnijih firmi za izradu programskih rješenja, a u obje branše muškarci su u većini. Šta ti je u poslu najviše pomoglo da budeš cijenjena i priznata u “muškom svijetu”?

– U javnosti je poznato da već četrnaest godina radim Dječiji sajam koji sam idejno osmislila i za čiji koncept sam dobila priznanje za inovativnost. Manje je poznato, jer to rijetko javno ističem, da se već 15 godina bavim prodajom i dizajnom programskih rješenja, najviše iz područja zdravstva i poslovnih procesa, stoga hvala ti što si to spomenula. To je posao u kojem su muškarci u većini, ali s obzirom na to da sam ekonomistkinja po struci, kupcu je puno lakše komunicirati sa mnom nego s kolegama inžinjerima elektrotehnike ili programerima. Ljudi s kojima poslujem uglavnom cijene moju profesionalnost. Ne obećavam što ne mogu ispuniti niti preuzimam poslove koje ne mogu isporučiti u dogovorenom roku i kvaliteti. Klijent uvijek dobije bar malo više nego smo se dogovorili i očekuje – i možda tu leži odgovor.

Ko je na tebe imao najviše utjecaja da postaneš osobom kakva si danas?

– Životne oklonosti, vječna potraga za savršenstvom i natjecanje sa samom sobom. Uvijek dajem svoj maksimum, ali i mislim da može bolje. Volim izazove, volim učiti i pomicati granice. Ne pristajem na osrednje i samo da se ispuni forma. Inspiraciju i odgovore za sve pronalazim u čitanju i razmišljanju. Koliko god sam društvena volim svoje vrijeme sa samom sobom. Ponekad sam, kao što znaš, nemoguća, ali kako pratim intuiciju, sve dok mi nešto „smeta“ i dok ne dokučim o čemu se radi, ne odustajem. Nevjerojatno sam uporna kada nešto odlučim.

Šta ti se u životu desilo, a veoma te osnažilo? S druge strane, koja je to stvar koju pamtiš da ti se dogodila, a oslabila te?

– Ratna zbivanja na početku puberteta su me sigurno najviše osnažila kao i spoznaja da je život kratak, kao treptaj oka. Prije sam se panično bojala smrti. Uglavnom kao dijete i mlada djevojka. Bila sam u šoku kad mi je pokojna baka jednom prilikom sva mirna i nasmijana rekla da se ne boji smrti. Pitala sam je kako? Danas kada o životu znam puno više, kada sam u potrazi za nekim odgovorima, pročitala i spoznala neke stvari i dobila odgovore koje sam trebala, potpuno razumijem zašto se baka nije bojala. Sve loše što mi se kroz život događalo, a bilo je toga za knjigu napisati, osnažilo me. Što se slabosti tiče, ne mogu se sjetiti da me išta oslabilo. Svaka pogrešna odluka i loša procjena bile su škola i doprinijele su mom rastu. Osobno vjerujem da samo dvije stvari čovjeka mogu oslabiti. Prva je gubitak voljenih osoba, a druga je gajenje negativnih misli i činjenje nečasnih djela drugom čovjeku. S obzirom na to da nemam ni trunke zavisti, ljubomore, potrebe da nekoga ponizim, uvrijedim, umanjim i učinim bilo šta nažao, nema ništa čega se sjećam da me je oslabilo.

 Znamo izreku da se stil ne kupuje markama i skupim stvarima, nego se gradi godinama. A, znam i da je tvoje načelo o modi da svaka žena treba da bude posebna i da odjećom tu svoju jedinstvenost istakne. Međutim, marka ipak nešto znači. Kad kupujemo firmiranu odjeću, zauzvrat dobivamo dobar dizajn i visok kvalitet. Važiš za jednu od najbolje obučenih žena u regiji. Kako si ti pronašla svoj stil i napravila sklad između brendova i svog ličnog pečata?

– Mislim da je ta titula pretenciozna, bar što se regije tiče. Puno je žena u regiji s fenomenalanim stilom. Kada sam razmišljala o tome zašto su mi neke od njih uvijek besprijekorne, pa i u najobičnijoj trenerci, bez šminke, frizure i isticanja brenda, došla sam do zaključka da je to zbog osobnosti i harizme. Njihova aura privlači i uopće nije bitno šta i koga nose. Imaju magnetnu privlačnost, gdje god i u čemu god da se pojave budu primjećene dok neko drugi jednakih proporcija i dobrog izgleda u istoj odjeći uopće ne privuče pažnju. Osobno ne pridajem preveliku važnost onome što je trenutno u modi, jer prije svega kupujem stvari koje mi dobro stoje i u kojim se dobro osjećam. Volim kvalitetnu, lijepo skrojenu odjeću bez napadnog isticanja brenda. U ormaru imam uglavnom brendove koje svako može priuštiti dok za cipele, torbice i poneku haljinu odvojim veću svotu novca, ali i nosim dugi niz godina. Moje zlatno pravilo dobrog stila je da ja nosim odjeću, a ne odjeća mene.

 Šta ti je najprivlačnije na muškarcu, a šta na ženi?

– Volim osobnost, vedar duh, harizmu, zdravo samopuzdanje, ne ono lažno koje vuče na bahatost, a zapravo je prikrivanje vlastitih kompleksa i nesigurnosti. Veoma volim duhovite i zabavne ljude, hrabre da žive po svojim, a ne zadanim pravilima, iskrene i s dvije noge na zemlji, a opet dovoljno zaigrane i smjele da zadrže dijete u sebi cijeli svoj život. U ranoj mladosti bi na ovo pitanje možda odgovorila da mora biti atleta s zelenim očima, dok mi danas fizički izgled dolazi nakon osobnosti. Muškarac mora bit pouzdan, pun povjerenja i podrške, zanimljiv, šarmantan, uredan, a više od svega intelektualno moćan. Ako uz to ima i snažan torzo, daj mu moj broj (smijeh).

Život je svojevrsna škola i mi privlačimo situacije, okolnosti i veze koje su nam potrebne da bismo napredovali i rasli. Prijateljstvo je veoma važan dio života i malo je toga što nas može usrećiti kao pravo i iskreno prijateljstvo. Kako ti čuvaš i njeguješ svoja prijateljstva, i da li su samo dugogodišnja, iz djetinjstva, ona koja se računaju ili se prava prijateljstva mogu steći i kasnije?

– Od trinaeste godine selila sam se nebrojeno puta. Mjenjanje mjesta i države gdje sam živjela i radila, dovelo je do upoznavanje i druženje s novim ljudima iz čega su rodila i još uvijek se rađaju, mnoga prijateljstva koja su za cijeli život. Normalno je kao što i sama znaš da nas životne okolnosti i različiti nivo razvoja udalji od nekih ljudi s kojima sam neko vrijeme bila iznimno bliski, ali u mom slučaju, puno više je onih s kojima sam ostala bliska do danas. I sama znaš da imam veliki krug prijatelja. S puno njih se ne vidim koliko bi željela, jer živimo u različitim gradovima i zemljama, kao ti i ja na primjer, ali zahvaljujući modernoj tehnologiji vidimo se i čujemo svakodnevno, iako ne uživo. Sigurno bi bilo daleko teže održavati bliskost da ne živimo u današnje vrijeme i da bi mnoga prijateljstva bila na neki način „izgubljena“, što se tiče prisnosti prvenstveno. Koliko god društvene mreže i moderan način komunikacije ima svojih mana, omogućava nam ipak svakodnevnu upućenost u život nekog ko nam je blizak. Među mojim bliskim prijateljima su osobe od vrtića i ta mi posebno znače, jer ih ratna dešavanja i moj život i rad po svijetu nisu prekinula ali i ona nastala prije godinu, dvije.

 Maja pita Mariju

S obzirom na to da se radi o unakrsnim pitanjima za prijateljice, a da ova rubrika počinje upravo s nama, reci mi šta za tebe znači pravo prijateljstvo? Da li si kroz godine života u raznim zemljama stekla puno prijatelja i da li imaš bliske prijateljice još od djetinjstva ili si zbog života u puno zemlja s njima izgubila kontakt i bliskost?

– Odgovor na ovo pitanje počela bih s jednim tekstom o prijateljstvu koji sam jednom napisala na Instagramu, upravo ispod slike s tobom: Prijateljstvo je danas možda jedna od najnejasnijih riječi. Ko je i šta je pravi prijatelj, i da li postoji univerzalna definicija? Ima mnogo definicija prijateljstva, ali ono što je univerzalno jeste potreba za njim. U svim životnim trenucima prijatelji su nam potrebni, bilo da se sa nama raduju, tuguju, ili da jednostavno budu uz nas. Prijateljstvo nije jedna velika stvar, već milion malih, čija je cjelina veća od zbira njenih dijelova. Nas dvije život može odvesti u različite gradove i druge države ili nas svakodnevne obaveze i životne okolnosti momentalno razdvoje. Ali, bez obzira na to koliko vremena prođe, nama je svaki susret isti i razumijemo se kao da se razdvojenost nikada nije ni dogodila. Prirodno je da pravih prijatelja za cijeli život imam malo, jer su to uglavnom osobe sa kojima sam prošla određeni period svog života, različite lijepe, ali i teške životne situacije, sa kojima dijelim sliča interesovanja, životne vrijednosti i koji me prihvataju onakvom kakva jesam. Kako ne može svako da mi bude prijatelj, tako i ne može baš svako da ostane to zauvjek. Ljudi se vremenom mijenjaju. To je priroda čovjeka i neminovnost. Mijenjaju se naša interesovanja i želje, stilovi života.

Misliš li da je jaz između nas i naše djece veći nego što je bio između nas i naših roditelja? Jesu li roditelji posvećeniji djeci danas nego kada smo mi bili djeca?

– Sjećam se tih priča naših roditelja o jazu među generacijama. Danas je jedna generacija online, druga je offline. I naizgled su nepomirljive. Ova prva instant brza i nestrpljiva, a ova druga se ne(uspješno) bori i ne zna da li želi preći na novi nivo igre. U tim krajnostima, zaboravi se da je taj svijet jedan te isti, da su pravila ista i da jedni drugima trebamo. Na kojem god nivou se nalazili. Pokušavam da napravim pravu analogiju zašto se današnja djeca toliko razlikuju od nas nekad. Vjerovatno zato što se ne razlikuju uopće, već rade iste stvari kao i mi u djetinjstvu, u okvirima koje poznaju i koje ovodanašnje odrastanje nosi. Samo su principi drugačiji. I ako mene pitate, sigurna sam da su njihova uživanja u svemu tome ista kao i moja kada sam se igrala vani. Ali, bez obzira na tu neizbježnu dozu sentimentalnosti koja zamagljuje realan osvrt ka prošlosti, evidentno da je veći jaz između djetinjstva naše djece i našeg, nego li djetinjstva naših roditelja i našeg. Iako je mnogima već dosadan koncept kvalitetnog vremena s djecom, moramo priznati da je istinit! Bolje je da provedete jedan sat igrajući se sa svojom djecom na način koji oni žele, nego da cijeli dan iznova sjednete pored njih, a pri tome ne stignete da ih primjetite i da im se posvetite.

Vjeruješ li u karmu, ljubav za cijeli život i teoriju zakona privlačenja?

– Apsolutno vjerujem u zakon uzroka i posljedice, a vjerujem i da postoji princip koji reguliše ljudske živote. Iskreno misim da je suština zakona privlačenja odnos prema sadašnjem trenutku. Sadašnji trenutak je jedina realnost i osnova privlačenja. Kakav je naš odnos prema sadašnjem trenutku, tako privlačimo da nam bude i u sljedećem trenutku. U ljubav za cijeli život duboko vjerujem. Vjerujem i u legendu starih Grka da svako od nas ima svoju idealnu drugu polovnu, ali vjerujem i da svi nemaju tu sreću, životni put i sudbinu da istu pronađu. Tačnije, da je prepoznaju. Vjerujem i da je ljubav umijeće, vještina, sposobnost, i da se svakako da i usavršavati, ali samo kod zrelog i zdravog odnosa.

Misliš li da nas kroz život treba voditi srce ili mozak? Šta tebe vodi, ko je kod tebe jači?

– Nekada davno, kada sam bila mlada, srce je govorilo sve. Razum se tu malo pitao. Kada sam mu dala šansu i stopostotno slijedila razum, propuštala sam mnogo toga lijepog, jer razum je ograničen. Kada sam stopostotno slijedila srce, ono zna da prevari, jer srce ko srce, voli da voli. Odlučiti šta slušati, glavu ili srce nikad nije bio lak zadatak. Mene su uglavnom kroz život vodile riječi iz romana Mali princ, “Samo se srcem dobro vidi. Suština je očima nevidljiva.“ To isto srce dovelo me do života gdje sam danas, sretna i zadovoljna.

Kojim redosljedom bitnosti bi posložila sljedeće: briga o vlastitom zdravlju, briga o izgledu, moda, suprug, prijatelji, djeca, vrijeme za sebe?

– Rađanje djece donijelo je novu kombinaciju uloga – žene s majčinstvom. Balansiranje između ove dvije potpuno suprotne sfere nije lako, ali je daleko od neizvodljivog. Stvar je ličnog izbora, afiniteta i ambicija koji ćete put odabrati, mada većina žena pokušava da balansira između svih ovih uloga. Najveći broj nas tu bitku dobije uspješno, ali ne bez, ponekad, (pre)velikih žrtava. Životni prioriteti se godinama mijenjaju i zavise od toga šta ti je važno i koliko ulažeš u ono što ti je važno. Na prvom mjestu uvijek su porodica i zdravlje, ali isto tako ne bih mogla zamisliti život bez svih drugih nabrojanih komponenti. Samo sretna mama je najbolja mama!

S obzirom na to da te poznajem privatno, često svjedočim susretima s ljudima koje poznaješ dugi niz godina i svi kažu isto, da se nisi ništa promjenila, da si jednako lijepa, mila i nasmijana. Ljudi obično misle da je to zato jer nemaš nikakvih problema i jer ti je cijeli život med i mlijeko. Hoćemo li razbiti taj mit?

– Svoj život često analiziram, sagledavam ga iz različitih perspektiva, i znam koji to aspekti u mom životu, u tom trenutku nisu po mojoj volji. Osvrćem se isključivo na sopstvene postupke, preduzimam odgovornost i radim na sebi, i tako godinama. U zadnjih deset godina promijenila sam tri države, rodila četvero djece, magistrirala, pokrenula svoj biznis, zadržala osmijeh na licu, jer volim svoj život. Ljudi ustvari često samo vide površinu, ali ne i suštinu. Niko nije rekao da je život lagan. Ali, vjerujte svaka sekunda je toga vrijedna. Na kraju dana, meni je samo bitno da me djeca podsjećaju kako treba ostati onako dječije sretan.

I za kraj, šta bi Marija danas poručila 18-godišnjoj Mariji? Koji savjet bi joj dala?

– Mladoj i naivnoj Mariji bih poručila da dopusti sebi ponašanje koje je u skladu sa sopstvenim osjećanjima.