Danima se vode maratonske polemike, kontaktiraju makroekonomski i mikroekonomski eksperti, analiziraju se poduzete mjere vlada u okruženju i pokušava se izvući nešto kao zaključak, na osnovu kojeg bismo znali šta i kako dalje. A, dalje se mora i samo stajanje u mjestu, bez i da se korakne nazad, samo po sebi je pad. Znači naprijed, pa kako god. Neki izlaz će se već nazrijeti.

Piše: Adisa Tufo

Kao što nismo mogli predvidjeti situaciju u kojoj se nalazimo, tako isto ne možemo u potpunosti predvidjeti ni ono što je pred nama, ali to nikako ne znači da ćemo ostati zaleđeni, a pogotovo ne znači da ćemo srljati «pa kud puklo da puklo».

Definitivno postoji nešto između i mi se baš tu moramo smjestiti i nastaviti sa svojim poslovima, jači nego ikada i sasvim prilagođeni novonastaloj situaciji.

Fleksibilni ljudi su uvijek najuspješniji. Oni koji se najlakše uklope u novonastale okolnosti, oni najlakše i opstaju. Nekada se čini da su uvijek korak ispred. Možda bismo i mi mogli da modeliramo baš tu osobinu uspješnih ljudi i da umjesto da se zarobimo u «šta bi bilo kad bi bilo»; malo se izmaknemo i sagledamo širu sliku (uzimajući u obzir i bližu i dalju historiju), te zaključimo da su najveći uspjeh postizali oni koji su krizu doživljavali kao izazov i kao prednost, nikako ne prihvatajući da je nešto moglo biti drugačije.

Upravo smo se uvjerili da je gotovo preko noći sve počelo da se dešava online; i da, u početku nam je bilo neobično i činilo se neozbiljno i nemoguće, ali smo se veoma brzo navikli i sve je funkcioniralo. Pokazali smo da možemo biti fleksibilni.

Ipak, to je samo početak svih promjena koje ćemo morati da napravimo i svih navika koje ćemo tek da usvojimo. Ni sami ne znamo koliko će ih biti. Ali, krenimo!

Ako smo «prije korone» imali poslovnu ideju i željeli otvoriti novu kompaniju ili proširiti postojeći obim poslovanja – onda to sada i uradimo. Ne odlažimo ni tren. Ne dozvolimo strahu da nas paralizira. Upravo strah nam može biti najveći neprijatelj. Strah od neuspjeha će u startu zalediti uspjeh.

Pa, čak i kad se na sav glas priča o velikoj ekonomskoj krizi koja nam kuca na vrata, zapitajmo se imamo li pravo stati. I čemu ćemo doprinijeti ako se zaustavimo. Samo vlastitoj propasti. I ekonomskoj i psihičkoj. Pa ako hoćete i političkoj.

Naše je da se trudimo, da svoju ideju oblikujemo i realiziramo na najbolji mogući način. Da sve od sebe damo. Pa i malo više od toga.

Mi smo mala zemlja. Cijeli Balkan je mali. Strateški nekome veoma bitan, ekonomski prilično nebitan. Ali, smo sebi najbitniji i upravo u tom kontekstu posmatrajmo stanje u kojem jesmo i krenimo, možda samo malo drugačijim koracima, u realizaciju svega onoga što smo planirali za 2020. Neka se ono najbolje tek desi …