Brankica Rudan, omiljeno lice Televizije Sarajevo, prepoznatljivim glasom, širokim osmijehom i nevjerovatnom energijom osvaja ranoranioce, koji svoju pažnju na početku dana poklanjaju upravo njoj. Ova dama posebno je osjetljiva na djecu, osobe treće životne dobi, ljude s intelektualnim teškoćama i životinje. Tvrdi da su to najranjivije populacije. Posebno je vezana za svog kućnog ljubimca, psa – Srećka kojeg je udomila s ulice.

Evo kako je vanredno stanje, uzrokovano pandemijom korona virus, utjecalo na Brankicu i Srećka i njihovu svakodnevnicu…

Od vremena početka proglašenja stanja prirodne nesreće, pa do ublažavanja mjera ni Srećko, ni ja nismo mnogo promijenili svoje životne navike.

On svoj ritam nije mijenjao, osim što je navečer umjesto oko 21 ili 21:30 izlazio u 19:30 sati zbog početka policijskog sata. Iako sam zbog prirode posla imala dozvolu da se krećem iza 20 sati, zbog rada u smjenama, niti jednom to nismo zloupotrijebili. Prilagodili smo se režimu kao i svi drugi i odlično smo funkcionisali.

Iza moje zgrade postoji veliki park i on tu provodi svoje vrijeme kada smo vani. Kod kuće se ništa značajno nije mijenjalo osim njegove sreće, jer se na poslu odvijao rad u timovima tako da sam ja sedmicu provodila kući, sedmicu na poslu. Sedmica kada sam kući bila je naša. Odlazili smo na vikendicu, gdje je mogao bezbrižno da provodi vrijeme, dok sam se bavila poljoprivredom. Po cijeli dan provodio je napolju.

Srećko je inače zbog mog posla navikao da boravi sam i obično tada iskoristi to vrijeme za odmor i kunjanje. Ove godine bit će devet godina kako smo zajedno, pa veoma dobro jedno drugo poznajemo.

Za sve to vrijeme nije savladao neke od strahova od usisivača, daske za pleglanje i tako nekih predmeta koji su mu i dalje čudni i strašni, ali to svakako nema veze s novonastalom situacijom. On je pas koji je usvojen s ulice i bio je nepokretan. Imao je svega oko dva mjeseca kada je došao u moj dom i vjerujem da njegovi strahovi, jer je bio fizički povrijeđen od strane čovjeka, datiraju još od tada. Zato nije baš ni danas povjerljiv prema ljudima dok nekoga ne upozna, a onda kada vas upozna pretvara se u mazu u tolikoj mjeri da postaje dosadan, ali i radostan pri svakom novom susretu da ne vjerujete da je to isti pas koji je lajao prilikom upoznavanja.

Nakon svake šetnje šape smo dezinfikovali i svakodnevno se češljali, te redovno ga kupali, a imao je i tu nesreću da ga je u svemu tome ujeo zaraženi krpelj i najveća briga u danima pandemije bila nam je to.

Moram pohvaliti veterinare koji su odmah reagovali uz sve mjere zaštite kroz koje smo prošli prilikom dolaska u veterinarsku ambulantu. Na sreću njegovo čudno ponašanje primijetili smo tokom dana kada veterinari rade i odmah smo reagovali. I tu smo situaciju uspjeli pobijediti.
Nismo imali bilo kakvih problema pronaći hranu i slastice koje voli, kao ni vrijeme samo za sebe.

Mislim da ni Srećko, ni ja uz sve mjere nismo toliko osjetili bilo kakve nedostatke prilikom izolacije i zbog toga smo sretni.

Ipak mislim da je sve do nas samih. Ako je neka situacija nastala usljed ovakvih događaja, trebamo mirno reagovati bez panike, držati se mjera i prilagoditi život i rad, kao i slobodno vrijeme te nedostatke upotpuniti radom na nečemu što volimo i u čemu uživamo.

Mi smo svoje dane iskoristili za rad na vikendici u vrtu. Sunčali se, a kada smo kod kuće uživali smo na terasi u cvijeću koje smo posadili.

Mislim da sve skupa nije tako strašno i svakako je bolje preventivno uraditi sve kako ne bi došlo do situacija koje ne želimo, a to je prije svega ugrožavanje našeg zdravlja i zdravlja drugih oko nas.

Srećkova Anja

Moj Srećko ima i najbolju prijateljicu Anju – djevojčicu koja za njega kaže da je najljepši pas na svijetu. Njihova ljubav je neopisiva.