Glumica, koja glumu doživljava kao partnersku igru u kojoj je radnja majka, a istina otac, slikarica, čiji su novi radovi posvećeni književnicama BiH, docentica na Akademiji scenskih umjetnosti i jedna od nastavnica Dramske akademije “Helen O’Grady”, koja svoje kćerke u vremenu površnosti i manjka znanja krije u teatru, nikada nije prestala da se obrazuje. Pored dvije završene akademije – ASU i ALU, magistrirala je historiju umjetnosti, dok je njena doktorska disertacija posvećena kreativnoj pedagogiji

Razgovarala: Elma Zećo: Foto: Edvin Kalić

Širinu svog umjetničkog izražaja pokazuje upisom dvije akademije – Akademije scenskih umjetnosti i Akademije likovnih umjetnosti, a novom izložbom nazvanom Koraci u bijelom, koja će biti otvorena 8. marta u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu, osjetljivost na temu koja je uvijek iznova intrigira. To su žene, ovoga puta književnice BiH, kojima se bavi zajedno sa slikaricom i dizajnericom Aidom Pašić-Hadžiselimović.

Styling: Emina Smaka Garderoba: kostimi iz Narodnog pozorišta Sarajevo te lična arhiva Make-up: Adi Hasić Frizura: Ensar Dervišbegović

– Tokom opsežnog istraživanja dijela, biografije autorica i feminističke književne kritike, uočile smo nevidljivost i izolaciju “ženskog pera”, stoga se kao likovni identitet nametnula ideja bijele slike, koja je u historiji umjetnosti česta i predstavlja kako novi početak tako i brisanje postojećeg.

 Glumu i teatar uvesti u škole

Kako izgleda suživot glumice i slikarice u jednom ljudskom biću?

– Disperzivnost različitih profesionalnih orijentacija značajna je za lični razvoj, naravno, uz malu opasnost od površnosti koje sam svjesna i koju nastojim da preveniram fokusiranjem na jedan projekat koji radim. Ideja je jedna kao i stvaralački nagon, a da li ga slijedi glumica ili slikarica u jednom biću ovisi samo o mediju kroz koji se realizira. Na mojim slikama predmeti plešu kao što na pozornici vizuelne asocijacije podstiču radnju unutar glumačke ličnosti. Kreativnost pripada svakom ljudskom biću. Napraviti kolač, asertivno izbjeći konflikt, ili se suočiti s problemom i naći rješenje također predstavljaju kreativni čin, koji možda ne proizvodi umjetničko djelo, ali se služi svim onim što definira kreativnu ličnost.

Igrali ste u pozorištu, serijama i na filmu, dok ste posljednjih godina više angažirani u pedagogiji kao docentica na Akademiji scenskih umjetnosti, predmet Gluma, te jedna od nastavnica Dramske akademije “Helen O’Grady”, čije časove u cijelom svijetu danas pohađa više od 50 hiljada učenika. Čemu težite u radu s mališanima i koliko je važno kroz teatar obrazovati djecu?

– Toliko važno da mislim da glumu i teatar trebamo uvesti u škole kao dio curiculuma. Prema pedagoškom poslu sam najodgovornija i najposvećenija. Gluma je moćna učiteljica života, kroz glumu učite o sebi, o drugome, proživljavate iskustva koja vas možda tek očekuju u životu, imate priliku da sami sa sobom raspetljate neke zaboravljene i u ladicu gurnute čvorove. Osim toga, kroz teatar učite o historiji, geografiji, književnosti… Drama based learning je veliki trend u svijetu gdje se svaki predmet u školi predaje kroz glumačke vježbe i improvizacije. Helen O’Grady program je unikatni internacionalni program koji kroz glumu, djeci/mladima, ali i odraslima osnažuje samopoštovanje, povjerenje u osobnost, komunikološke sposobnosti, divergentno mišljenje, otvara im mogućnost da scenski odgovore na sociološke i društvene izazove i tako osjete moć djelovanja. Naprimjer, Youth teatar Helen O’Grady Akademije radio je predstavu o djeci imigrantima kroz koju je deset sjajnih djevojčica govoreći monologe djece izbjeglica naučilo mnogo o pojmu gubitka doma i identiteta. Potom su jačale senzibilnost u svojim školama prema migrantima i bile inicijatori različitih mini humanitarnih akcija. Od ovog semestra imamo i Teatar za odrasle s kojima radimo predstavu slijedeći metodologiju devised teatra u kojem scenarij ili scenske partiture nastaju iz kolaborativnog i improvizacijskog rada.

Šta doživljavate kao teži proces: podučavanje glumi ili vlastito razrađivanje lika koji treba biti iznesen?

– Podučavanje glumi je teži proces prije svega zbog stepena odgovornosti, a potom i zbog stalne težnje ka objektivizaciji i bezuslovnom poštovanju studentskog autorstva, koje opet mora biti kanalisano kroz elemente glumačke/dramske igre.

Kreativni pojedinac

Živimo u vremenu sniženih vrijednosti. Kako danas sačuvati suverenitet pozorišne umjetnosti?

– U vremenu primitivizma, površnosti, manjka stvarnog znanja, bahatosti, i u zemlji, kako je lijepo rekla moja kolegica Maja Zećo, “nagomilanih nezadovoljstava, srušenih snova i nedostižnih ambicija”, mjesto gdje ja “krijem” svoju djecu je teatar. Teatar čuva nas od nas samih. U teatar sam se sklanjala i tokom djetinjstva u ratu. Teatar i općenito kultura u BiH suvereno postoje unatoč svim suštinskim problemima zahvaljujući talentiranim umjetnicima koji ne odustaju. Kada vidim ispitnu produkciju Akademije scenskih umjetnosti, koja je začuđujuća i predstavlja manifest vještine, pomislim da su moje kolege i naši studenti čarobnjaci i alhemičari. Također, mnoge predstave koje su na repertoarima bh. pozorišta predstavljaju velika i suverena djela teatarske umjetnosti, što potvrđuju mnogobrojne regionalne i svjetske nagrade, a i sve veći broj teatarskih i filmskih umjetnika pokreće nezavisne produkcije radeći eksperimentalne i istraživačke projekte. Učešćem u velikom regionalnom projektu Faust, Sarajevski ratni teatar u Sarajevo dovodi jednog od najvećih svjetskih reditelja Tomija Janežića. Mislim da odgovor o suverenosti leži u posvećenosti, ljubavi, beskompromisnom davanju, hrabrom propitivanju, odvažnim i nevjerovatno istrajnim umjetnicima, te, naravno, dobroj organizaciji, ali i mnogo većim kapitalnim ulaganjima u kulturu.

U kojim slikama pamtite Vaš rad u teatru?

– Ima ih mnogo… Cigareta slučajno ugašena na mom vratu na prvoj godini akademije kada nisam prekinula scenu koju sam igrala u tom trenutku poštujući pravilo da se scena ne prekida, strašna trema i trnci u prstima kada sam na trećoj godini uskočila kao zamjena kolegici u predstavi San ljetne noći koju sam kao srednjoškolka pogledala pet puta i zbog koje sam izašla na prijemni na akademiji, sjajnog procesa u predstavi Čitač koju sam igrala s mojim tadašnjim studentima, a sada kolegama Sašom Krmpotićem i Helenom Vuković, trenutka kada se sučelite s pogledom osobe čiju priču igrate u performansu koji je posvećen hraniteljstvu i vidite da ta osoba plače, jer se ogleda u vama i vi u njoj. Posljednjih godina pamtim “trenersku klupu” u prvom redu i neizmjerni ponos, ali i tremu dok gledam studente Akademije scenskih umjetnosti.

Šta za Vas znači misliti kreativno?

– Imati razvijenu osjetljivost za problem, sposobnost preoblikovanja, sposobnost analize i apstraktnog mišljenja, sposobnost povezivanja dijelova koji daju novu cjelinu, biti u mogućnosti primiti utiske i ideje i lako odgovoriti na njih, biti pokretljiv i originalan. Svaka od ovih osobina primjećuje se kod svakog djeteta od četiri godine, a sa šesnaest tek kod ponekog djeteta. Gdje se guši kreativnost pitanje je stoljeća u kojem živimo, jer je današnjem tržištu rada potreban samo kreativan pojedinac. Ostalo može zadovoljiti i umjetna inteligencija.

Srcem i hrabro

Očigledno je da posebnu ljubav u Vašem životu predstavljaju djeca. Vi niste samo majka dvije kćerke, s djecom radite, a zalažete se i za bolji život djece bez roditeljskog staranja. Kada se u Vama počela razvijati potreba da kao pojedinac nešto učinite?

– Prije dvadeset godina otvorila sam vrata SOS Kinderdorfa postavši dramski pedagog a potom art terapeut. Moje radionice su pohađala djeca bez roditeljskog staranja, smještena u SOS selu, te djeca koja su živjela u ranjivim porodicama u vremenu tek minulog rata i svježih rana. Strašno sam se vezala za tu djecu, koja su danas, kada su odrasli ljudi, moji veliki prijatelji. Postavši majka spoznala sam koliko sam važna tom malom biću, kako me treba i kako je ovisno o meni, zato sam odlučila da se aktivno uključim u promociju hraniteljstva u BiH.

Ambasadorica ste organizacije Hope and Homes for Children u BiH. Kome preporučujete hraniteljstvo?

– Hraniteljstvo nije usvajanje, ako govorimo o administrativno- pravnom okviru. Međutim suština odnosa je ista, a radi se  beskompromisnoj ljubavi, podršci, strpljenju, mudrosti i neodustajanju. Uostalom kao i u roditeljstvu. Svaka hraniteljska priča je osobna i pojedinačna, i naravno da postoje one koje se završe usvajanjem. Međutim i one koje se ne završe usvajanjem jednako su tople i zapravo su Himalaji esencijalnog dobra u ljudskom biću. Preporučujem da o hraniteljstvu razmisli svaka porodica, bez obzira da li u njoj već rastu biološka djeca. Osoba koja se odlučuje na hraniteljstvo mora ispunjavati određene uslove u pravnom smislu stabilne egzistencije, biti relativno očuvanog zdravlja, ali iznad svega je to osoba koja svojim postojanjem želi učiniti ovaj svijet boljim mjestom za život jednom malom biću. Hraniteljstvo je za ljude koji žele prije svega ispuniti potrebe djeteta, a ne zadovoljiti samo svoju potrebu za roditeljstvom. Na taj put se ulazi srcem i hrabro, dok se na kraju dobije sami ekstrakt sreće i istinskog životnog smisla. Važno je reći da potencijalni hranitelji imaju veliku podršku Hope and Homes organizacije kao i novooformljene Službe za hraniteljstvo pri Kantonalnom centru za socijalni rad.

Kakva su Vaša lična iskustva kao hranitelja?

– Iako je moje hraniteljsko iskustvo skromno, najkraće ga opisuje riječ roller coaster. U jednom trenutku je fenomenalno, u drugom pomalo teško. Ali nije li tako i u roditeljstvu, ljubavi, braku, karijeri?

Kakav odnos razvijate s Vašim kćerkama Ajrom i Rijom?

– Iskreno, moj dijapazon djelovanja nesavršenog roditeljstva se kreće od “helikoper mame” koja mora imati sve pod kontrolom pa sve do beskrajne opuštenosti i tolerancije. Žongliram i filujem ljubavlju. Nadam se da će biti sretni i čestiti ljudi.

U čemu pronalazite duhovni mir?

– U svom poslu, šetnjama, vremenu s porodicom, vježbanju yoge, putovanjima, druženju s prijateljima. Vjerujem da je sreća u malim životnim radostima i u njima pokušavam uživati.

Kako shvatate život?

– Kao putovanje, kao igru, ponekad igru u kojoj na dnevnoj bazi morate kompletirati male misije usklađujući sve obaveze, kao konstantni rad na sebi, trening suočavanja s načinom na koji se nosim s problemima. Što sam starija, sve mi je jasniji horizont koji dijeli mogućnosti i želje. To ne znači da ne sanjam i ne pokušavam ostvariti svoje snove.

Hraniteljska porodica

– Koliko god bilo teško shvatiti i prihvatiti, niko ne napušta dijete iz oholosti i obijesti, već uslijed loše ekonomske situacije, lošeg zdravstvenog stanja, stravičnih porodičnih okolnosti ili nedostatka podrške u svakom smislu. Zadatak socijalnog sistema je prije svega prevencija, a onda jačanje biološke porodice i stvaranje uslova za reintegraciju. Ukoliko se ne uspije na tom putu, najbolje je za dijete koje administrativno nije spremno za usvojenje, da bude smješteno u zamjensku, hraniteljsku porodicu. To je mnogo bolje od institucionalnog smještanja.