Naomi Druškić: Piano princeza

Sa šest godina ulazi u svijet muzike, sa sedam bilježi nastup sa Sarajevskom filharmonijom, a sa osam priređuje svoj prvi solistički koncert. Netipična djevojčica za svoju generaciju postala je pijanistica koja osvaja domaće i internacionalne nagrade. U pauzi od takmičenja kao umjetnica okušala se i u glavnoj filmskoj ulozi. Danas planira svoj comeback i novi solistički koncert u Sarajevu  

Razgovarala: Elma Zećo, foto: Edvin Kalić

Još kao sedmogodišnja djevojčica imala je svoj prvi nastup sa Sarajevskom filharmonijom. Već godinu kasnije desit će se i njen prvi solistički koncert u Domu Armije u Sarajevu. Kada je završila Osnovnu muzičku školu “Novo Sarajevo” bilo joj je tek 11 godina. Maturirala je s 15 i upisala Royal College of Music u Londonu. Izvanrednim dostignućima prožeto je djetinjstvo Naomi Druškić, bh. pijanistice, koja je svoje umjetničke vještine pokazala na raznim destinacija svijeta. Nastupala je u Washingtonu, New Yorku, Kuala Lumpuru, Singapuru, Beijingu, Los Angelesu, Austriji, Njemačkoj, Italiji… Posebno bi bio podugačak spisak kada bi se počele nabrajati sve nagrade koje je osvojila, ali teško je ne istaknuti nagrade donesene samo iz New Yorka: nagradu žirija za najbolje izvođenje Chopina, dvije zlatne medalje, priznanje za najbolje izvođače i dostignuća u oblasti muzičkog performansa te titulu pobjednice Golden Key festivala. U Washingtonu je bila drugoplasirani najbolji laureat, dok se u Singapuru okitila Platinumom i specijalnim priznanjem za najbolje performere. Ovog mjeseca puni 21 godinu i najavljuje svoj povratak na takmičarsku scenu.

 Muzika kao osjećaj

Još dok ste bili djevojčica pratio Vas je kompliment satkan u konstataciji – velika mala pijanistica. Koliko ste Vi bili svjesni svog talenta?

– Simpatično mi je to posmatrati iz današnje perspektive, apsolutno nisam bila svjesna sebe niti svijeta oko mene. Svirala sam sebi, nisam gledala moju muziku kroz brojeve, nagrade, kritike, pohvale. To je bio najljepši period, kada nisi svjestan i voliš onako dječije, čisto, najjače.

Vaše muzičko obrazovanje počinje sa šest godina. Šta Vas je privuklo klaviru?

– Privukla me je prvenstveno ljubav prema muzici. Jedne večeri pred plesni nastup znatiželjno sam posmatrala djevojke koje su svirale klavir, prišla im i počela svirati. Osjećala sam snažnu konekciju, i tog momenta odlučila sam da započnem svoje muzičko, pijanističko obrazovanje.

Uz kompozicije kojih autora ste odrastali i razvijali vještinu sviranja klavira?

– Mojoj vještini najviše je doprinijelo shvatanje muzike kao osjećaja, kao čula, a ne kao crno bijele note, zapisa i teorije. Mislim da je krucijalno za dijete koje počinje izučavati svijet muzike i određeni instrument da na početku, ipak, razvije muzičku svijest kroz svoju maštu, emocije, jer se tako gradi kvalitetan muzičar. Vještina se stalno razvija, to činim i danas, a tako će biti do daljnjeg. Ogroman je spisak dijela uz koje sam odrastala, teško mi je izdvojiti samo nekoliko, ali kompozitor s kojim sam osjećala najjaču konekciju definitivno je Frédéric Chopin.

Nastupali ste širom svijeta i osvajali nagrade. S kojim nastupom ste, zapravo, napravili najveći prodor na sceni?

– Rekla bih da je to nastup u Carnegie Hallu, iako su mi takmičenja u Kennedy Center World Pianist Invitational Foundation, gdje sam bila proglašena drugoplasiranim fenomenalnim laureatom, te Singapore Performers Festival & Chamber Music Competition, gdje sam osvojila nagradu Platinum, otvorila mnoga vrata poslije.

 Osvještavanje vlastite ličnosti

Kao ambiciozna i vrijedna učenica paralelno s osnovnom školom upisujete srednju muzičku školu. Jeste li ikada osjećali umor, ili da se nečeg odričete u djetinjstvu?

– Nisam osjećala umor, bilo mi je zanimljivo okruženje gdje su svi stariji od mene, zreliji. Osjećala sam se drugačije i lijepo, dok nisam postala svjesna tračeva, nerealnih, negativnih komentara koji su počeli da me guše. U djetinjstvu se apsolutno ničega nisam odricala, zahvalna sam što sam imala djetinjstvo u prirodi, u parku s prijateljima, što gajim predivne uspomene. Buduće generacije, robovi tehnologije, bojim se da neće nikada osjetiti to.

Naša sredina nije naklonjena talentiranoj djeci. Šta je Vama lično smetalo i zbog čega ste najviše odlučili napraviti pauzu od takmičenja?

Stilistica: Emina Smaka, make-up: Adi Hasić,garderoba: XYZ i vlasništvo stiliste

– Kada godinama slušate gnjile riječi, laži koje nakon toliko ponavljanja u dječijem nezrelom umu stvaraju pitanja, šta je, zapravo, sada istina, udaljite se od sebe i zapitate da li stvarno volite ono što radite, ili su Grinchovi koji govore da ne volite, ipak, u pravu? Onog momenta kada sam postala svjesna tog svijeta oko mene, babaroga i Grinchova koji su me napadali sa svih strana, pobjegla sam u sebe. Trebao mi je duži period da sazrijem, pobjegnem od svega i uz kvalitetnu introspekciju shvatim ko sam ja i šta želim.

No, u ovom periodu niste mirovali. Boravili ste u Americi, gdje ste prošle godine u glavnoj ulozi snimali film Playing with Beethoven. Film će biti predstavljen sljedeće godine, koja se slavi kao Godina Beethovena. Šta je presudilo da na svim kastinzima dobijete najviše simpatija casting direktora?

– Ne bih, zaista, znala reći, šta god da je bio razlog, veoma sam zahvalna. Dobila sam ulogu i u francuskom filmu La Déesse du Crépuscule kao pijanistica, međutim o tom angažmanu u ovom trenutku ne mogu govoriti.

Je li Vam kao pijanistici teško bilo transformirati se u glumicu?

– Umjetnik je umjetnik, nijedno polje u umjetnosti nije mu strano, sve je povezano. Bit je ista. Svoj glas prenijeti na djelo kroz umjetnost.

Lični glas

Druga ste godina Muzičke akademije u Sarajevu. Na što stavljate fokus u svom akademskom obrazovanju?

– Akademiju sam odlučila da upišem zbog muzičkog obrazovanja, napredovanja koje je pozitivno i krucijalno za pijanistički poziv. Između ostalog, imam sreću da radim s profesorom Draganom Opančićem, kojeg sam još kao dijete neizmjerno cijenila i poštovala. U Washington D.C.-ju smo 2009. nastupali zajedno, a bio mi je i vandredni profesor jedno vrijeme. Izuzetan je pedagog, profesor i pijanista.

Ovo je vrijeme i kada se počinjete pripremati za povratak na takmičarsku scenu. Kako će to izgledati?

– Radujem se takmičenju, ali me je i strah. Dugo je vremena prošlo od posljednjeg takmičenja, a kako sam svjesna svega, osjećaj mi je kao da se prvi put takmičim. U planu su za sada dva dvoetapna takmičenja, gdje mi je više cilj da probijem led, riješim se straha kako bih dalje mogla da se fokusiram na karijeru pijanistice.

Vi također komponirate, a posebno Vas interesira filmska muzika. Hoće li i to biti dio Vaše profesionalne budućnosti?

– Filmska muzika ima posebno mjesto u mom srcu. Planiram se educirati na tom polju i, eventualno, komponirati za filmove. Kroz komponiranje najbolje mogu da izrazim svoje ja, tu ne postoje limiti niti pravila.

Razmišljate i o solističkom koncertu. Jeste li ga već vizualizirali?

– Razmišljam uskoro pripremati se za nastup sa Sarajevskom filharmonijom, ali ni o tome ne mogu govoriti sve dok se koncert konkretnije ne isplanira i dogovori.

Kako se razvija autentičnost u sviranju?

– Tako što svoj glas, svoju poruku, emociju, prenesete kroz vašu izvedbu. Svako može sjediti 10 sati i vježbati, te, eventualno, navježbati da to bude korektno, ali ljudima fali ličnog glasa, izražaja, poruke, cilja.

Kojim se muzičarima divite?

– Krystian Zimerman, Martha Argerich, Ivo Pogorelić, Arthur Rubinstein, Ludovico Einaudi, Howard Shore, Hans Zimmer, Thomas Newman…

Kada biste imali čarobni štapić, šta biste promijenili u svijetu u ovom trenutku?

– Ljudsku nezahvalnost i pohlepu bih izbrisala iz sistema. Kada bi se ljudi prestali obazirati na to šta drugi imaju i bili zahvalni na onom što posjeduju, šta god to bilo, toliko bi bili sretniji i produhovljeniji.