Vežite svoju ružičastu vrpcu!

U čast međunarodnoj borbi za podizanje svijesti o raku dojke, Ladies In donosi priče smjelih žena koje su se suočile s ovom bolešću. Naš zajednički cilj je ohrabriti sve pacijentice na putu oporavka i pokazati im da nikada ne smiju odustajati    

Piše: Elma Zećo; foto: Edvin Kalić

Stilistica: Emina Smaka; make-up: Adi Hasić; garderoba: Lindex

Oktobar kao mjesec svjesnosti o raku dojke pruža mogućnost svima nama da se fokusiramo na najčešće zloćudno oboljenje kod žena kako u razvijenim zemljama tako i u zemljama u razvoju, te njegov utjecaj na život. U kampanju širom svijeta uključuje se na hiljade aktivista kako bi ukazali na važnost redovnog pregleda, ranog otkrivanja, edukacije i naučnog istraživanja u ovom segmentu.

Kako i sama pomisao na rak dojke izaziva strah, većina žena izbjegava razmišljati o tome nadajući se da se to njima neće desiti. Međutim, statistika je neumoljiva i kaže da svaka osma žena obolijeva od raka dojke. S druge strane, rak dojke je uspješna medicinska priča, jer se oko 80% pacijentica može izliječiti. Zato rana detekcija, koja povećava šanse za izlječenje, ostaje kamen temeljac za njegovu kontrolu.

Iako rak dojke nije tabu tema, mnoge žene, čini se, ipak nerado govore o tome. Posebno u patrijarhalnim društvima, gdje osjećaju da će biti obilježene. No, ako je cilj potaknuti što veći broj žena da misle na svoje zdravlje, onda se o bolesti mora otvoreno razgovarati kao što se moraju učiniti vidljivim žene borci koje nisu odustale od života. Jer ko može bolje od njih ohrabriti i svojim primjerom pokazati da se vrijedi boriti i da je dobar život moguć i poslije raka dojke!

Duška Amidžić

Sada znam da sam najbitnija

Podnaslov: Duška Amidžić je stručna saradnica za produkciju u Kamernom teatru 55 u Sarajevu. Žena tople životne energije, koja se uvijek nesebično davala, čvor u dojci napipala je kada je njen životni saputnik obolio od leukemije. Brinući se o čovjeku kojeg je neizmjerno voljela, odlagala je da ode kod ljekara. A onda je došao trenutak istine. Borili su se zajedno. Ona je preživjela. Njega, nažalost, više nema. Svu svoju preostalu snagu, vjeruje Duška, darovao je njoj da bi danas bila ovdje i radovala se životu

Nažalost, s karcinomom se – draža mi je ova riječ od riječi rak, jer zvuči manje strašno – ne susretnemo, on nas jednostavno presretne, pojavi se niotkuda i potpuno skrene životni tok. Do vas je hoćete li se prilagoditi i savladati tu ogromnu prepreku, ili ćete posustati i reći: “Ja to ne mogu”, što će ovaj zli lik iz priče jedva dočekati. Ja sam imala s njim mnogo iskustava kada su najbliži članovi moje porodice i moji prijatelji morali da se odluče. Neki su otišli, neki su još uvijek tu.

Kako god, iako sam slutila, nisam bila spremna na to saznanje, na veoma ozbiljnu dijagnozu koja je zahtijevala hitno liječenje. Ali, zanimljivo je da nijednog trenutka nisam pomislila na smrt. Ta mogućnost uopće nije postojala u mojoj glavi, kao ni dilema zvanična ili alternativna medicina. Od početka sam vjerovala timu ljekara na čelu s doktorom Bešlijom, koji mi je moj zadatak izrazio u procentima: “50 posto je do nas, a 50 posto do tebe”. Znači, imala sam pune ruke posla. Da bih skrenula misli s ozbiljnosti problema koji se ispriječio preda mnom, okupirala sam se razmišljanjem kako ću ja bez kose, panično trčeći po gradu i tražeći periku koja će najbolje sakriti moju muku. Usput sam se intenzivno raspitivala o rekonstrukciji dojke, jer i to se mora riješiti. Kad je taj prvi panični napad prošao, koncentrirala sam se na podizanje kredita, koji mi je bio neophodan za tretman, bolje rečeno za pola tretmana, a novac za drugu polovinu sam osigurala uz veliku pomoć svojih prijatelja. Nekako ljudi osjete da želiš da se boriš i da ti je stalo, pa i oni odluče da ti se pridruže u borbi do konačne pobjede.

Moja snaga i volja, mislim tako, proizlazile su iz činjenice da meni ništa u životu nije bilo jednostavno, počevši od očeve smrti kada sam sa šest godina ostala sama s majkom. Rasla sam uz ženu koja mi je bila uzor ne samo kao majka nego i kao žena koja je prerano ostala udovica s kćerkom jedinicom, odlučna da je, mada i sama krhkog zdravlja, izvede na pravi put, i koja je uvijek pokušavala da probleme s kojima se suočavala riješi na najbolji mogući način. Valjda sam, nasreću, naslijedila nešto njenih gena. Osim toga, pakao ne počinje mojom bolešću, nego čovjeka kojeg sam voljela. Leukemija, dvije godine terapija, moja ljubav nije dovoljna da mu pomogne, sati i sati provedeni na hematologiji među najtežim bolesnicima… Eh, kad mogu oni da se bore, mogu i ja, mislila sam. A ako ode on, idem i ja. Odustati nećemo.

S vremenom sam bolest počela doživljavati kao opomenu koju mi je poslao neko mnogo dobar da bi me upozorio da ne dajem sebe više nego što mogu. Jer za mene nije postojala mjera ni u čemu, šta god da sam radila davala sam se u potpunosti, a svaki ružan postupak ili nešto slično tome mučio me je danima. Govorili su da sam preosjetljiva, i jesam, bila sam.

Sada znam da sam ja najbitnija, sada shvatam mamine riječi: “Cijeni sebe da bi te i drugi cijenili”. To ne znači da sam postala ohola ili egoistična, ni slučajno, i dalje imam svoju divnu raju, i dalje poštujem svako živo biće, nastojim da se osmjehnem i kada mi nije do toga, ali sam veoma oprezna i čini mi se da sam uspostavila ispravne granice u odnosu prema svemu oko sebe.

Trudim se da mnogo ne razmišljam o bolesti. Mnogo mi je teško kada idem na kontrole, uvijek me strah šta će nalaz pokazati. Prošle su četiri godine, ali ja se još uvijek bojim. Valjda je to normalno. Kad izađem iz bolnice, sebe počastim nečim što volim, ili odem na Trebević da prošetam. Sretna sam da sam se rodila u ovom divnom gradu okruženom planinama koje neizmjerno volim, čiji zrak mi ispunjava ne samo pluća, koja moram dobro čuvati, nego i dušu do posljednjeg atoma. Živim kao i svi drugi ljudi, s malo manje energije i malo manje snage, ali s više želje da osjetim svaki trenutak, s više ljubavi i pažnje prema sebi, jer si to i dugujem.

Moja poruka

Izbacite iz glave i iz vokabulara: “Ja ne mogu, ja to neću, to je uzalud”… Vjerujte u sebe i u liječenje. Nemojte biti ljuti na sve oko sebe zato što ste vi bolesni. Vaša borba je prije svega vaša. Čuvajte ljude oko sebe i budite zahvalni za svaki osmijeh.

 Sanela Vrana

Doživjela sam preporod

Podnaslov: Sanela Vrana (51) je stručnjakinja za sigurnost informacionih sistema u banci. Želeći je razvedriti tokom liječenja raka dojke, zbog kapice koju je nosila prijatelji su je zvali vaterpolista. No, izgleda da su pravac njenih životnih promjena naslutili. Danas se bavi sportom, popela se na najviše vrhove Balkana i istrčala je do sada četiri polumaratona

Karcinom dojke i ja susreli smo se nekoliko dana nakon mog 44. rođendana. Otkriven je redovnom godišnjom mamografskom i ultrazvučnom kontrolom. Operacija je uslijedila ubrzo nakon toga. Budeći se na operacionom stolu saznala sam za tu strašnu dijagnozu. Još omamljena od narkoze, pokušavala sam se prisjetiti preživjelih žena, njihove životne borbe, ali koliko god sabirala sa svoje 44 godine, bilo mi je malo.

Zapravo, tada nisam ni bila svjesna šta je to sve što me snašlo – vidjela sam samo vrh ledenog brijega. Možda je tako i bolje, jer bi nas saznanje o dimenzijama bolesti, kompleksnosti i trajanju liječenja sasvim ili nepovratno uništilo.

Tih dana bila sam ljuštura u kojoj se sudaraju misli i odjekuju kao u praznoj sobi: “Kako ja?”; “Zašto ja?”… Preplavile su me i same riječi koje sam čitala iz konzilijarnog mišljenja: karcinom, hemoterapija, zračenje, a onda rasule do najsitnijih djelića koje ću u godinama poslije skupljati i slagati u novu sliku drugačije mene.

Nesebična ljubav, fizička i moralna podrška mojih najbližih bili su moj vodič, oslonac i osiguranje kroz taj pakleni rollercoaster koji me bacao u nepoznato i zastrašujuće. Vodili smo duge razgovore i istraživali u pokušaju da sklopimo kockice mog oporavka. Dodatni impuls davala mi je sigurnost ljekara u djelotvornost propisane terapije. Snagu su mi pružala moja djeca, moje dvije zvijezde, čiji sjaj sam željela da vidim i da doživim.

Bilo je u to vrijeme i padanja u dubine u kakve nas može baciti samo strah, bol, iskušenje, ali i humora uz koji su i najteži dani mučnina i slabosti bili protkani smijehom. Zvali su me vaterpolista zbog kapice koju sam nosila. Eh, sad možete zamisliti razliku između prosječnog vaterpoliste i mene koja sam smršala, usitnila se i čija glava je izgledala više kao loptica, pa ćete se i vi vjerovatno nasmijati.

Međutim, imam običaj reći da bolest za mene nije bila potop, nego preporod, nova šansa koju sam dobila i koju trebam pametno iskoristiti. Samim otkrivanjem bolesti mi smo odabrane da živimo. Ne mogu reći da se taj preporod dogodio preko noći. Medicinski tretmani resetirali su moje tijelo – počinjala sam ispočetka. Pristupila sam svom ozdravljenju kao nekom inžinjerskom projektu, nije bilo mjesta ni vremena za slučajnosti. Sunce, voda, zrak, hrana, fizičke aktivnosti, more literature… Na dilemu sam naišla vraćajući se u društveni život – među ljude. Mogla sam se vratiti kao žrtva ili kao pobjednik. Izabrala sam ovo drugo i to određuje moj dalji životni put. Ja sam breast cancer survivor. To nisu samo riječi – to je moj životni stav.

Danas se osjećam i ponašam kao zdrava žena. Mnogo sam veselija, aktivnija, puna životne radosti, više pažnje posvećujem svom vremenu i svojim željama. Uživam u prirodi, popela sam se na najviše vrhove Balkana, ‘koketiram’ s alpinizmom, nadam se ozbiljnijoj vezi (smijeh), istrčala sam četiri polumaratona i, što je najvažnije od svega toga, uživam u svakom danu, u svakoj aktivnosti, u druženju, u poslu, u uspjesima svoje djece, u pripremi zdravih obroka, mogla bih dugo nabrajati. Bolest sam prihvatila, prigrlila i izvukla iz nje ono najbolje. Prisutna mi je svaki dan. I dalje uzimam terapiju protiv karcinoma, svaka nova priča koju pročitam ili čujem o oboljeloj ženi me pogodi kao moja vlastita, ali kao što čvrsto vjerujem u svoje ozdravljenje, tako vjerujem da je i njima kao i meni namijenjeno još mnogo osmijeha, sunčanih i kišnih dana, još proljeća i još zima.

Moja poruka

Karcinom dojke nije i ne treba da bude tabu i, ma kako to vama izgledalo, nije kraj! Idite na kontrole, ne zato da ne dobijete bolest, nego zato da je uhvatite u početnoj fazi. Ukoliko ste već suočene s bolešću, budite nježne prema sebi, dajte sebi vremena da prihvatite sve što vas je zadesilo, a onda malim koracima, dan po dan, ispunjene nadom i povjerenjem koračajte prema zdravlju, radosti i životu. Znajte da nas ima mnogo koje smo to prošle i, nažalost, još mnogo onih koje će proći. Budite zahvalne na ovom danas, a ljepše sutra samo što nije došlo. Vi ste ponovo rođene, odabrane ste i slobodne da sanjate i da se nadate.

Aida Koristović

Želim sa suprugom dočekati unučad

Podnaslov: Aida Koristović (50), diplomirana pravnica i magistrica politologije, u Gradskoj upravi Grada Sarajeva radi preko 20 godina, trenutno na poziciji stručne savjetnice za pripremu projekata iz oblasti kulture. Društvena osoba, aktivna u politici i nevladinom sektoru, na svom putovanju kroz sve ono što rak dojke donosi sada osjeća da može motivirati žene na borbu protiv bolesti i dostojanstven život, te pokretati važna pitanja u zdravstvenom sistemu

Kvržicu sam napipala prilikom tuširanja, negdje početkom aprila 2017. godine. Znala sam odmah da nije dobro, da bi moglo biti “ono najgore”. Budući da sam tih dana uveliko bila u poslovnim obavezama, odgodila sam odlazak na pregled za sedam dana. Ovo nikad sebi ne činite! Bolest neće čekati. Nećete nikome nedostajati, osim vašoj porodici. Doktor koji je radio prvi ultrazvučni pregled nije slutio na loše, napisao je nalaz s oznakom BI-RADS 2 (benigni nalaz), uz napomenu da nije zgoreg otići i hirurgu. Unutrašnji glasovi su bivali sve jači da nije dobro i da treba što prije ići dalje. Već sljedeće jutro bila sam kod glandularnog hirurga, koji me je nakon pregleda hitno uputio na mamografiju. Uslijedila je mamografija, nalaz BI-RADS 5 (visoko suspektna maligna promjena), core biopsija i, nažalost, pozitivan patohistološki nalaz kojim se potvrđuje sumnja na ono najgore. Dijagnoza: karcinom dojke, maligni tumor veličine 2,5 do 3 cm, agresivni tip HER 2+++.

Nalaz sam podigla i pročitala lično. Već sam bila dovoljno upućena u kvalifikaciju bolesti da ga sama sebi pravilno iščitam. Požurila sam ka izlazu. Supruga uopće nisam slušala šta mi govori. Imala sam osjećaj da me noge izdaju, zidovi i tlo ne drže. U glavi su se misli množile, milion pitanja bez odgovora. Zašto se ovo baš meni dešava, ima li lijeka, kako saopćiti mami i djeci…?!

Ljubav prema porodici i briga za njih, želja da budem uz njih, jer sam im potrebna, učinili su me discipliniranom pacijenticom i borkinjom za vlastiti život. Brzo sam skupila snagu i suočila se s bolešću. Krenuli smo s neoadjuvantnom hemoterapijom i pametnim lijekovima. Operirana sam u oktobru 2017. godine, mastektomija desne dojke. Potom zračenje. Veoma malo sam bila na bolovanju. Svega po nekoliko dana kad bih primila hemoterapiju. Na zračenje sam išla s posla. Htjela sam voditi sasvim normalan život. S maramom na glavi. Karcinomu nisam dozvoljavala da me izbaci iz kolosijeka. On svoje, ja svoje! Uživala sam izuzetno razumijevanje i svaki vid pomoći od pretpostavljenih i kolega na poslu. Radila sam onoliko koliko sam mogla. I sve je bilo uredu do decembra 2018. godine kada sam primijetila uvećan limfni čvor na vratu. Nažalost, bolest se brzo vratila – svega šest mjeseci po okončanju terapije pametnim lijekovima. Tek tada sam osjetila neopisiv strah i nemoć. Ovaj put mi je trebalo mnogo više vremena i snage da se podignem. Suze mog supruga, zabrinuta lica moje majke i kćerki podigli su me na noge. Samoj sebi sam rekla: “Ja, jednostavno, ne mogu da odem, ja imam svoje životne uloge, oni me trebaju”. Onkolog me uvjerio da smo ponovo na startnoj poziciji i da šanse za izlječenje postoje. Prepisao je novu terapiju. Istu bih dobila bilo gdje u svijetu. To je značilo kao i prethodnog puta samofinansiranje jednog dijela liječenja. Nekoliko desetina hiljada konvertibilnih maraka. Zahvaljujući prijateljima, znanim i neznanim, mojoj porodici, i taj problem je riješen. Ponovno isti protokol – operacija, zračenje, hemoterapija i pametni lijekovi. I evo me pri kraju liječenja. Ako je dobio prvu rundu, drugu sigurno neće!

Iako sam se svom snagom i voljom trudila voditi normalan život, moram priznati da su se desile određene promjene. Ne volim sažaljenje, to mi najteže pada kad primijetim da me neko žali ili štedi. Mislim da je veoma važno za svaku ženu da se što prije osjeti sposobnom, potrebnom i korisnom u društvu i porodici. Bolest je veliko iskušenje, kako za pacijenta tako i za njegovu okolinu. Moram priznati da mi je pomogla da bolje spoznam sebe i ljude oko sebe. Da više cijenim ono što imam – skladnu porodicu i iskrene prijatelje. Da malo više volim sebe. Da poredam životne prioritete i nastavim dalje.

Danas se, hvala Bogu, dobro osjećam. Borba još uvijek traje, ali kako stvari stoje na dobrom smo putu. Sigurno ću ovaj put biti pobjednik. Osjećam se i spremnom da pomognem drugim ženama koje trenutno prolaze kroz ono što je, nadam se, nepovratno iza mene. Veoma je važno otvoreno govoriti o bolesti, zdravstvenom sistemu, prenijeti lična saznanja i iskustva. Ne razmišljam toliko o tome šta me je zadesilo, više razmišljam o budućnosti. Od karcinoma se ne umire, već od smrti. Želim sa suprugom dočekati udaju naših kćerki. Unučad. To su moji ciljevi.

Moja poruka

Moj moto je da um tijelom caruje. Ako je u glavi sve kako treba, ishod će biti pozitivan. Vjerujte u pobjedu. Svim ženama poručujem da redovno idu na preglede i da slušaju svoje tijelo. Čim primijete nešto sumnjivo da bez odlaganja idu doktoru. Budite sebi najvažnije! Karcinom dojke je izlječiva bolest, ukoliko se otkrije na vrijeme. I uživajte u svakom danu. Budite lijepe. Ugodite sebi. Birajte društvo. I slušajte doktore. Njima posebno hvala!