“Bilo bi zaista idilično kada bi svi davali žmigavac kada skreću, a ne da se ukopa pa onda skrene, bez najave i upozorenja. A meni spala boja s auta od naglog kočenja”

Piše: Enisa Selmanović-Salkić

Ja da. Strašno. To kako ja psujem i prijetim, ne da ne priliči dami, nego ni kamiondžiji koji vozi u potkošulji i ima sliku zgodne žene s duplerice u kabini kamiona.

Ne samo da psujem, ja još i prijetim, mašem rukama i pozivam na fizički obračun. Ne pozivam, ja predlažem da drugog učesnika u saobraćaju prebijem. Odmah.

Tata kaže: “Sram te bilo, ti si dama i akademski građanin.” Postidim se, pa stanem. I onda eto novog povoda za 5 minuta, pa sve ispočetka.

Mama kaže: “Pusti ti njih, šta te briga kako voze.” Objasnim da ja njih pustim, ali oni jednostavno izazivaju. Izraz zabrinutog majčinskog lica govori da se upravo pita gdje je to sa mnom pogriješila.

Muž kaže: “Sve do jednom.” Jednom će me neko slomiti. Jer je većina učesnika u saobraćaju muškog roda i po logici su jači od kilave mene. Odvažno kažem da ću ja udariti prva.

Sin kaže: “Nemoj govoriti ružne riječi. Sad se izvini, jer si govorila ružne riječi.” Kao eklatantan primjer nemajke po tradicionalnim mjerilima, šta ću – uputim traženo izvinjenje. Generalno, na ovo njegovo najviše i reagiram i to iz potpuno pogrešnih razloga. Ne zato što je u pravu (a, jeste) i ne zato što sam tako očajno loš odgojni primjer (i po tradicionalnim i po modernim mjerilima), nego zato što mi je smor svaki put prolaziti kroz torturu izvinjavanja. A mali je neumoljiv i ne prašta.

Ostali učesnici u saobraćaju se dijele u nekoliko grupa: one koji me ignoriraju, one koji uzvraćaju istom mjerom, one koji se žele odazvati mom pozivu na fizički obračun, one koji vjeruju da sam duboko frustrirana i ostali.

Zašto psujem, a ne priliči mi pobogu? Ne zbog toga što sam u dubini duše zbog nečega nesretna. Ne zbog toga što sam zbog nedostatka ili viška nečega frustrirana. Ne zato što sam jalijaš, uličarka i klošar.

Zato što je to jednostavno način na koji reagujem. Znam da nije dobar. Po tradicionalnim mjerilima. Znam da bi možda trebala da otvorim prozor i dam neku politički korektnu izjavu i kratak kurs o pravilima u saobraćaju. Po modernim mjerilima.

Ali, kad mi uleti kao kamikaza i zamalo razbije i auto i mene, izazove takvu reakciju u meni koja se jedino brzo i efikasno može izraziti kroz sočnu psovku. Ili salvu istih. A, ako je baš doveo u pogibelj i mene i sebe i još bio i bahat, onda i da se obračunamo dok objašnjavam kako to ne treba raditi.

Bilo bi zaista idilično kada bi svi davali žmigavac kada skreću, a ne da se ukopa pa onda skrene, bez najave i upozorenja. A meni spala boja s auta od naglog kočenja.

Bilo bi zaista sjajno kada u jeku najveće gužve, njih dvojica ne bi iznenada odlučila da porazgovaraju tu nasred ceste. Svaki iz svog auta. Jedan pored drugog. I blokiraju dvije trake. Momci, izmišljen je telefon, zaboga.

Bilo bi super kada neki ne bi vozili 30 na sat tamo gdje je dozvoljeno 60. I nema nikoga ko ih sprečava da voze malo brže. Ne, ne pozivam na prekoračenje brzine. Ali druže, 30 na sat. Zaista?

Bilo bi genijalno kada bi neki vozači pogledali lijevo ili desno prije nego što se prestroje.

Ili da vidi koje je svjetlo na semoforu prije nego odluči da hladno prođe kroz crveno. Jer mu se može. Ne znam zašto, ali može mu se i tako i izgleda.

Sada kada sam pobrojala sitnice koje život znače, a rade ih ostali učesnici u saobraćaju, ove moje psovke i ne izgledaju potpuno neutemeljene. Znam, ne možete se sada ni složiti sa mnom. Ali nije ni da se ne slažete i da ne opsujete tu i tamo. Kada niko ne čuje.

Kako sve svoje kolumne uglavnom završavam s dijeljenjem ljubavi, tako vjerovatno i ovdje očekujete romantični happy end.

Ja nastavljam romansu s psovkama u saobraćaju, jer je to moj ventil. I način da ukažem na bezobrazluk.

Jer sam ja pažljiva i vodim računa o drugim vozačima i pješacima. Stvarno pazim. Zbog toga sam ponekad i smotana, ali pazim.

E, kad neko ne pazi, pa je još i bezobrazan, u znak velike ljubavi nagradit ću ga psovkom koja će ga podsjetiti da sljedeći put pripazi. Ili bar razmisli da je nekoga ugrozio svojom nepažnjom ili bahatim ponašanjem, pa zaoprave pripazi.

Ah, da, volite se. I pazite kako vozite.