Vlatka Martinović je prvi ženski dječiji hirurg u Sveučilišnoj bolnici u Mostaru. Kao doktorica je naučila da se žrtvuje i čini sve za svoje male pacijente, a svoju misiju slijedi i radeći kao direktorica Zavoda za zdravstveno osiguranje FBiH

Piše: Elma Zećo; foto: Kristina Milićević

Tokom boravka u Heidelbergu na ljetnoj praksi Vlatka Martinović je kao studentica upoznala hirurginju koja ju je svojim radom potaknula na donošenje ključne životne odluke. Došla je s nametnutim mišljenjem da je hirurgija muška grana medicine, no kako je snagu te žene i njene sposobnosti doživjela kao znak da se vrijedi boriti, postala je prva specijalistica dječije hirurgije u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar. Osim što se bavi ovim teškim i plemenitim poslom, ona također obnaša funkciju direktorice Zavoda za zdravstveno osiguranje FBiH.

Sve je moguće

Ponekad nas ljudi uvjeravaju da je nešto nemoguće, ili da mi to ne možemo, kaže nam, ali nakon dugo vremena i iskustva poput mnogih i sama je shvatila da su to u suštini njihovi strahovi i njihova ograničenja, koja bi rado da primijene na drugima.

– Moj profesor kirurgije rekao je na prvom predavanju da žena ne može biti kirurg, da je to teško zanimanje, da iziskuje dosta vremena i truda, dosta snage i upornosti, da zahtijeva prisutnost, a žena mora biti majka. Tada na Klinici za kirurgiju nije bilo niti jedne žene kirurga, jednostavno, vrata su im bila zatvorena, a nije bilo ni želje niti interesa da se omogući ženama da budu kirurzi. U obitelji su me učili da se mora stariji poštovati, pogotovo profesori. I ja sam tada prihvatila to da žena ne može biti kirurg u našoj bolnici, ali u meni je postojala želja za kirurgijom, za operacijama, taj rad me je jednostavno ispunjavao. Medicinski fakultet u Mostaru omogućava svake godine razmjenu studenata u zemljama s kojima ima potpisan sporazum, pa je tako tada nas grupa studenata otišla na ljetnu praksu u Heidelberg. I tu se za mene otvara neki novi svijet, svijet u kojem žena može biti kirurg – prisjeća se doktorica Vlatka životne faze u kojoj će doživjeti prosvjetljenje radeći na Odjelu abdominalne hirurgije i urologije sa ženom hirurgom.

– Ona mi je svojim radom pokazala da je sve moguće, i biti uspješna žena kirurg, i imati svoju obitelj, i biti dovoljno jaka da bi držala kuke na višesatnim operacijama i dovoljno hrabra da bi izvodila sama operacije. S jednim novim uvjerenjem, jednim novim pogledom na svijet i s nadom za ostvarenje moje želje vraćam se u Mostar, završavam fakultet i zapošljavam u Hitnoj pomoći u Čitluku. Nisam dugo čekala. Kada se raspisao natječaj za specijalizaciju dječje kirurgije u SKB Mostar, prijavila sam se i postala specijalizantica dječje kirurgije. Prvi dani i mjeseci su bili veoma teški. Trebalo je se izboriti za svoje mjesto, pokazati da to kao žena mogu, više se truditi nego muške kolege. I tako sam krenula na put po nekolicini svjetskih klinika za dječju kirurgiju, stekla mnogo znanja i iskustva, te novih prijateljstava. Boraveći u njima shvatila sam da su nametnuta ograničenja bez ikakvog uporišta. Mi trebamo biti jaki, stjecati znanje  u svijetu, donijeti ga i primijeniti kod nas. Vrijednost jedne klinike nije u skupocjenim aparatima, već u ljudima i njihovom znanju. To je ono najveće bogatstvo koje država gubi kada olako dopusti da vrhunski stručnjaci napuste našu zemlju.

Ritual prije operacije

Tokom specijalizacije Vlatka je uradila mnogo operacija uz starije kolege. Osjećala se tada sigurno, jer je imala mentore koji su je usmjeravali i koji su na kraju odgovarali za pacijenta. Zato će joj kao posebna operacija ostati u sjećanju ona koju je predvodila za specijalistički ispit. Svaki pokret, svaki šav, bili su njena odgovornost.

– Sreća i zadovoljstvo koju imam nakon uspješne operacije ne može ništa zamijeniti. Dječja hirurgija je specifična što za razliku od drugih kirurških grana moramo znati operirati gotovo sve, osim srca i glave. U svom radu bavimo se i abdominalnom kirurgijom, dječjom traumatologijom, urologijom, torakalnom i plastičnom kirurgijom kao i neonatalnom kirurgijom – govori doktorica Vlatka, koja je najčešće radila operacije iz urologije, no najviše voli neonatalnu kirurgiju.

– U neonatalnoj kirurgiji pred sobom imate tek rođenu bebu, kojoj morate svojim znanjem i preciznošću omogućiti da nastavi normalno živjeti. Od svakog vašeg pokreta, svakog reza ili šava, ovisi kakav će život to dijete imati. Najteže su mi operacije kada život djeteta ne ovisi samo o operativnom zahvatu, već i o samom pacijentu, o razvijenosti njegovih organa. Hoće li taj mali organizam izdržati teške operacije i da li je uz svu medicinsku pomoć dovoljno jak da se izbori za život…

Strahu nije mjesto u operacijskoj sali! Doktorica Vlatka uvijek je spremna na sve komplikacije i pronalaženje rješenja. Trudi se voditi otvorene razgovore s roditeljima, pojasniti im koje oboljenje ima njihovo dijete i šta ono znači, uputiti ih u tok operacije, moguće probleme i postoperativno vrijeme.

– Roditelji različito reagiraju, ali bitno je da u vama osjete sigurnost, jer ste, ipak, vi netko kome povjeravaju život svog djeteta.

Pričajući nam o svojoj karijeri i radu saznajemo da ima i poseban ritual koji upražnjava prije operacije.

– Uvijek se pomolim prije operacije i prepustim da me Bog vodi, da moje ruke postanu njegove.

Vlatka je kroz ljekarski posao naučila da se žrtvuje i daje sve za  pacijente. Ni sama ne zna koliko je neprospavanih noći i praznika provela uz njih, sve s jednom željom i jednom misijom – da dâ sve od sebe da tim malim bićima omogući život koji im pripada.

– Uzalud svi zakoni i svi novci ovoga svijeta ako u trenutku kada ste bolesni nemate istinskog čovjeka, ljekara koji će vam pomoći – kaže Vlatka, koja svoju misiju slijedi i radeći u Zavodu za zdravstveno osiguranje FBiH, jer joj ovaj posao omogućava da pomaže većem broju pacijenata i olakša im dolazak do skupocjenih lijekova. Svakodnevno nastoji da napravi makar mali pomak u stvaranju boljih uslova za liječenje. Tako su u proteklim mjesecima pacijenti dobili najnovije lijekove za hepatitis s kojima su izliječeni već nakon 8 do 12 sedmica terapije, dok su pomaci napravljeni i u liječenju multiple skleroze.

– Nastojim zajedno s kolegama da stvorim uvjete da se što manji broj pacijenata upućuje na liječenje vani, već da se liječe u našoj zemlji, da razvijamo zdravstvene usluge. Mi imamo toliko kvalitetnih i stručnih doktora, samo im moramo stvoriti uvjete za rad. Želja mi je da pokrenemo program transplantacije i doniranja organa, stoga i ovim putem pozivam sve vaše čitatelje i vas da donirate organe. Jedino ako radite s pacijentima možete razumjeti njihove potrebe, a ako slušate struku možete novce usmjeriti u pravom smjeru.

 Istinske vrijednosti čovjeka

Posvećenost poslu čini da Vlatka živi užurbanim tempom, posebno još ako se uzme u obzir činjenica da živi na relaciji Sarajevo-Čitluk. Ona predaje i na fakultetu, a ono malo slobodnog vremena što ima nastoji ispuniti morem, suncem, prirodom, izlascima i kuhanjem.

– Moj otac je umro kada sam imala 17 godina, iako nije prisutan tjelesno, osjećam da je duhom uz mene. Majka je ponosna na moje dosadašnje uspjehe, završeni fakultet, magisterij, doktorat, znanstveno napredovanje. Mislim da je najviše ponosna što me je naučila cijeniti istinske vrijednosti čovjeka, kako pomagati drugima i kako pored svega ostati čovjek.

I dok je Vlatka bila prva dječija hirurginja u bolnici u kojoj radi, u međuvremenu je u svim drugim granama hirurgije stasao znatan broj žena, što je čini sretnom.

– To što smo žene ne treba nas ograničavati ni u kojem pozivu, pa tako ni u kirurgiji. Mlade žene trebaju biti ono što žele, bez obzira na to što će im drugi govoriti. Ne trebaju se ograničavati tuđim mišljenjima i strahovima. Važno je slušati svoje srce, ono zna najbolje što je dobro za svakog od nas – poručila je na kraju.