Jeste li sebi ikada pokušali dočarati scenarij spašavanja unesrećenih ili izgubljenih po mraku i niskim temperaturama negdje na planini, u dubokim jamama, pećinama, kanjonima…? Dovoljno je pročitati vijest da osjetite zebnju, a kako stvarne priče izgledaju na terenu otkrivaju aktivistice Gorske službe spašavanja – stanice Sarajevo

Piše: Elma Zećo; Foto: Muamer Kolar

Prije više od 60 godina osnovana je Gorska služba spašavanja – stanica Sarajevo kao odgovor na planinarske nesreće, mada danas djeluje na svim nepristupačnim terenima. Volonteri i volonterke službe izvode akcije potrage i spašavanja u planinskim područjima, jamama i pećinama, na stijenama, skijalištima, u kanjonima, pod vodom, te akcije spašavanja s visine u urbanim sredinama.

No, nisu samo to njihovi zadaci. Skoro svakodnevno se uključuju i u brojne druge aktivnosti važne za postojanje službe. Među brojnim članovima svojim dobrovoljnim radom ogroman doprinos Gorskoj službi spašavanja daju odvažne žene, čiji altruizam zaslužuje posebno poštovanje. Predstavljamo ih.

 Spašavanje unesrećenih je human posao

Adisa Dževlan (42) je profesorica turskog jezika i književnosti zaposlena kao tehnička sekretarka u Planinarskom savezu. Za nekog ko gaji ljubav prema prirodi i kreće se u prirodi, pritom obilazi planine Bosne i Hercegovine, prirodan slijed je bio da se učlani u Gorsku službu spašavanja, gdje je već četiri godine aktivna članica.

– Kretanje po planinama iziskuje određene vještine i znanje. Ukoliko ih ne posjedujete, moguće je da će se desiti nesreća. Prije svega, spašavanje unesrećenih je human posao i rad u GSS-u je isključivo baziran na volonterizmu – nema zaposlenih niti osobe koja ima bilo kakve materijalne koristi. Članstvo u Gorskoj službi spašavanja konzumira mnogo slobodnog vremena, jer, osim spašavanja treba usvajati znanje iz raznih oblasti poput medicine kao i tehnike spašavanja kroz razne edukacije i vježbe. Kondicija i fizička sprema su također važni. Na planini održavam kondiciju, pored toga plivam i bavim se penjanjem – ispričala je Adisa.

Momenat nepažnje može dovesti do tragedije

– Oduvijek sam imala želju za volontiranjem i tražila nešto što bi me ispunilo. Kada sam počela da se bavim planinarenjem i alpinizmom, uslijedila su i upoznavanja s radom Gorske službe spašavanja. Stoga je za mene bio logičan slijed događaja da joj se priključim. Kandidatkinja sam za pripravnika i moje obaveze su da učim, učim i što više učim. Ujedno sam i članica tima, koji svake treće sedmice preuzima dežuru. Mi rješavamo sve što se desi te sedmice – kaže Minka Bičić (34), diplomirana kriminalistica, zaposlena kao administrativni i HR asistent u kompaniji CT-TECH d.o.o.

Već dvije godine je članica Gorske službe spašavanja – stanica Sarajevo, gdje vježbe znaju biti mnogo zahtjevnije od samih akcija, jer se rade po najtežim scenarijima.

– Osjećam se sigurnom s kolegicama i kolegama. Znam da me mogu izvući iz svake nevolje. Kada sam prvi put učestvovala u vježbi kao unesrećena osoba, na vježbi spašavanja iz jame Čavljak, u veoma teškim uslovima uvidjela sam koliko su spremni. Ako sam ja sigurna s njima, onda sam sposobna da svakoga utješim i uvjerim da će sve biti uredu – kaže Minka, te dodaje: – Teško mi padaju noćne potrage na planinama. Stalno očekujem da će neka životinja iskočiti iz mraka. Kroz alpinizam sam naučila da je prisustvo određene doze straha pozitivno. Momenat nepažnje može dovesti do tragedije, tako da je za mene strah motivator da posao uradim na najbolji i najsigurniji način. Uvijek sve provjeravam više puta.

Minka kondiciju održava planinarenjem i gljivarenjem prelazeći nekada i više od 10 km u potrazi za delikatesama prirode. Ne krije da se njena porodica brine zbog njenog aktivizma, ponekad prigovaraju, ali su istovremeno i veoma ponosni.

 Svaka akcija donosi strah od neizvjesnosti

– Suština života leži u povezanosti s ljudima, zbog njih učimo nove stvari i rastemo – riječi su Dijane Rađo (24), računovođe, asistentice na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, koja je godinu i po članica Gorske službe spašavanja. Od malena je aktivna volonterka na raznim društveno korisnim i humanitarnim projektima. S obzirom na to da se svakodnevno bavi sportom – trčanje je broj jedan na listi, dok iza njega slijede sportsko penjanje, planinarenje i skijanje, odlučila je da svoje sposobnosti iskoristi i kroz dinamičniji način pomaganja ljudima. Osim učestvovanja u potrebnim edukacijama, vježbama, osiguranjima i, naravno, akcijama, članica je Projektnog tima Gorske službe spašavanja, čiji je cilj prikupljanje novčanih sredstava za stanicu uz implementaciju određenog cilja projekta korisnog i za samu okolinu.

– Nijednu misiju do sada ne mogu izdvojiti kao najopasniju. Međutim, kada hodate šumom u sred noći s uspješno pronađenim unesrećenim, znajući da tu živi medo, definitivno vam nije svejedno. Prilikom svake akcije postoji strah od neizvjesnosti. Ako su informacije precizne od samog početka, one je umanjuju i daju mogućnost da idete korak ispred situacije i planirate kako će se cijela akcija odvijati.

Dijaninu porodicu i prijatelje oduševljava strast GSS članova, koji u spasilačkim akcijama izlaze na lokacije na koje, osim njih, niko obično ne ide.

– Naravno, pored oduševljenja stoji i doza brige upravo radi fizički teških uslova, koji su sastavni dio svake vježbe i akcije.

Moje slike tata ponosno objavljuje na Facebooku

Četiri godine traje priča Maje Hadžimehić (31), grafičke dizajnerice, u Gorskoj službi spašavanja – stanica Sarajevo. Nekadašnja dugogodišnja članica Crvenog krsta također je instruktorica prve pomoći i instruktorica ronjenja. Bavila se i speleologijom upoznavši se tada i s tehnikama vezanja čvorova, rukovanja užadima, penjanjem i spuštanjem niz uže. Sve joj se svidjelo, a istovremeno joj je kolega rekao da oni sve to rade i u GSS-u. Tragajući za novim izazovima, odlučila je da se priključi. Trenutno je vođa jednog od dežurnih timova i mnogo vremena posvećuje organizaciji aktivnosti u toku dežure, edukaciji novih članova i pisanju izvještaja.

– Vježbe su nam obično opasnije i ekstremnije od akcija, ali i na vježbama ne preuzimamo nepotrebne rizike i koristimo potrebna osiguranja tako da opasnost bude kontrolirana. Na vježbama radim absail niz zgradu ili spuštamo povrijeđenog niz stijenu, a akcije većinom nekako budu malo drugačije i manje zahtijevne.

Maja pamti svaku akciju i smatra da je od straha neugodniji osjećaj iščekivanja i nemoći u periodu dok se vozilima spasilačka ekipa približava lokalitetu i ne može ništa drugo učiniti nego sjediti i čekati dolazak na odredište.

– Osjetim dozu straha kada dobijamo informacije da se stanje medicinski pogoršava, a mi još nismo stigli, ali već u sljedećem trenutku fokusiram se na mentalnu razradu mogućih scenarija i mijenjam plan o opremi koju ćemo nositi i kako ćemo pristupiti. Tada više strah ne igra ulogu – kaže Maja, za koju je održavanje kondicije individualna bitka sa sobom, vremenom i obavezama. Zimi skija, a tokom ostatka godine se trudi da upražnjava kardio treninge.

– Iako su osnovna kondicija i sposobnost neophodne, nisu svi spasioci super snagatori. Pored snage, za akcije je važno imati veliko znanje o tehnikama spašavanja, prvoj pomoći i medicini, moć razmišljanja, prosuđivanja i improviziranja.

Moj tata često kaže: “Zašto nisam i ja mogao imati normalnu kćerku?”, mada mu teže pada ronjenje nego GSS, ali ponosno stavlja na Facebook moje slike u uniformi – kaže Maja kroz osmijeh.

 Čovjek pamti dobre ishode

Magistrica farmacije Lejla Alajbegović Kaltak (33) za Gorsku službu spašavanja je vezana od 2015. godine. Planina ju je rano svojim čarima osvojila. Ljeti je planinarila, zimi skijala, a kada se ova pasija udružila s njenim altruizmom, postala je GSS aktivistica.

Svaka spasilačka priča je važna, a situacije u kojima se mi nađemo nisu uvijek najsretnije uzimajući u obzir okolnosti. Međutim, čovjek pamti dobre ishode i to je motiv za daljni rad. Nažalost, posebno pamtim situaciju iz februara 2016. Bila je to moja prva ozbiljna akcija s GSS-om na Bjelašnici, ali s tragičnim ishodom. Taj osjećaj nemoći ću zauvijek pamtiti – ispričala je Lejla, dodajući:

Svaka akcija spašavanja nosi sa sobom neizvjesnost i neku vrstu nelagode, jer ne znaš tačno šta se desilo i šta se dalje može dešavati kako s unesrećenim tako i s cijelom našom ekipom.

Lejla je okružena ljudima koji se bave volontiranjem kroz različite programe, stoga u njima uvijek ima podršku.

Ponekad imam dojam da imaju zadršku kada je riječ o spasilačkoj službi zbog brige za mene. Naravno, moja mama se uvijek brine i za nju je uvijek sve opasno.

Osim u planinarenju i skijanju, Lejla također uživa u trčanju, ali i u kuhanju kolača, što je posebno relaksira nakon stresne svakodnevnice.

Prva dežura označila je “bacanje u vatru”

Prije godinu dana Gorskoj službi spašavanja pridružila se Sadžida Hadžić (24), apsolventica Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Fascinirana vještinama članova GSS-a, tu želju gajila je dugo, ali u tome su je sprečavale fakultetske obaveze.

Danas je članica Medicinske komisije stanice u sklopu koje se rade brojne edukacije članova iz oblasti prve pomoći praćene kontinuiranim provjerama znanja, a članica je i Operativnog tima 3, koji učestvuje u različitim akcijama, edukacijama i vježbama.

Ove sezone rado je učestvovala tokom zimske sezone u dežurama na skijalištima “Igman“ i “Bjelašnica”.

– Na mene je najveći dojam ostavila moja prva dežura na skijalištu “Bjelašnica”. Dan je bio prelijep, međutim, baš zbog toga su skijaši i borderi bili nešto više opušteni i manje oprezni, što je rezultiralo velikim brojem povreda. Starije, iskusnije kolege su konstatirale da je to bio savršen dan da me “bace u vatru”. Smatram da je jedna doza straha, ili uzbuđenosti, sastavni dio svake situacije koja uključuje treće lice, koje je povrijeđeno. Međutim, važno je taj osjećaj kontrolirati i ne dozvoliti da on ima utjecaj na kritičko rasuđivanje pri pregledu unesrećenog i saniranju povreda. Svakodnevni rad s pacijentima, koji je sastavni dio studija na Medicinskom fakultetu, lično mi je mnogo pomogao u preovladavanju i kontroliranju tog osjećaja.

Sadžidin dobrovoljni rad prate pozitivne reakcije u okruženju, no podijeljena osjećanja izazivaju segmenti spašavanja poput visinskog spašavanja, jer je u ovim aktivnostima još početnica i u procesu učenja.

Ne mogu se sjetiti da sam ikada osjetila strah

– Prije početka akcije trudim se saznati što više o situaciji i povredi – kaže doktorica Una Delić (40), specijalistica radiologije na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.

Svojim volonterskim radom već deset godina podržava Gorsku službu spašavanja – stanica Sarajevo, a jedno od dražih sjećanja tokom ovog perioda bilo je osvajanje drugog mjesta na trci u Sloveniji u vožnji aki čamca.

– Privukla me je ideja da svoja ljekarska znanja iskoristim u drugom kapacitetu i pružim pomoć, dok se u isto vrijeme mogu družiti i dijeliti iskustva s ljudima istih interesa – kaže Una, te dodaje:

Naše misije većinom mogu biti potencijalno opasne, ali se oslanjamo na iskustvo cijele grupe ljudi koja učestvuje. Ne mogu se sjetiti da sam ikada u akciji osjetila strah. S dovoljno vježbe u trenutku akcije ljudi pređu odmah u djelovanje, strahu tu nema mjesta!

Kad god može, Una se bavi trčanjem, skijanjem, jahanjem, penjanjem i planinarenjem.

– U svim sportskim aktivnostima prati me moj šestogodišnji sin Ari, koji ima i svoju verziju GSS uniforme – ponosno govori Una.