Jeste li ikada poželjeli postaviti psihologu naizgled banalna pitanja, a zapravo je riječ o velikim temama o kojima ovisi kvalitet života. Irena Spasojević je u psihoterapijskoj praksi već osam godina, a njeno iskustvo i znanje vjerovatno mogu poslužiti kao prosvjetljenje na polju svakodnevnih dilema

Razgovarala: Elma Zećo; foto: Saša Ratković

Irena Spasojević je diplomirana psihologinja. Psihoterapijom se bavi već osam godina u Psihološkom savjetovalištu “Anima mea” u Banjoj Luci. Kroz rad s djecom i odraslim spoznala je da su “bolovi duše” šaroliki i u vrsti i u intenzitetu, a zajedničko je da svakoga boli odsustvo ljubavi, povjerenja i svrhe stvarajući rane na koje se lijepe različiti strahovi i disfunkcionalna ponašanja.

Radeći također na Klinici za psihijatriju uvidjela je da je veliki broj hospitaliziranih pacijentica usamljen. Svoj život su podredile ispunjavanju porodičnih obaveza, a onda, u trenutku kad svako ode svojim putem, susretnu se s usamljenošću i slobodnim vremenom kom ne mogu naći svrhu, kao ni sebi.

– Postoje segmenti života na koje nekad ne možemo uticati. Smrt. Bolest. Nepravda. Pitanje smisla. Pitanje svrhe postojanja. Ali, možemo da se trudimo da život bojimo sadržajem i da život učinimo živim – kaže Irena.

 Usmjerenost na lično zadovoljstvo i uspjeh

Jednom ste napisali: “Što više brinem za svoje dijete, to ga više volim, što više brinem za posao, odgovorniji sam, što više brinem za prijatelje, bolji sam prijatelj… Aha. Farsa. Naučena, arhetipska, bizarna, lažna. Društvo podržava brigu, jer na taj način indirektno kontroliše djela…” Kako se otrgnuti iz ovog sistema, ako on nije dobar za pojedinca?

– U našoj kulturi se briga poistovjećuje s ljubavlju. Osoba koja brine pozitivno se vrednuje. Međutim, koja je posljedica brige? Briga govori o odsustvu povjerenja u okolnosti i u osobu o kojoj se brine. Ukoliko roditelj intenzivno brine o djetetu, šalje mu poruku da ne vjeruje u njegove sposobnosti da se iznese sa situacijama, što direktno negativno utiče na samopouzdanje i sliku o sebi. Ova destruktivna briga se održava idejom da se brinjenjem sprečava neprijatan događaj, što nema ni logičku, ni realnu, ni praktičnu osnovu, ali daje iluziju svrsishodnosti uloge onog što brine. Nasuprot ovom pojmu brige, brižnost, zainteresovanost, produktivna uključenost su ekspresije koje podržavaju i osobu i razvoj.

Šta bi zdravi stil življenja podrazumijevao s psihološkog aspekta?

– Usmjerenost na lično zadovoljstvo i uspjeh, usvajanje korisnih ponašanja poput učenja, vježbanja, čitanja, druženja i plesanja, i  pretvaranje tih ponašanja u rituale. Dozvolimo sebi odstupanje od perfektnog, jer nismo idealna bića. Postavljanje sebi za cilj nepogrešivost i besprijekornost dovodi nas u stanje odsustva uživanja u finesama života i do hroničnog nezadovoljstva. Svaki ekstrem nas odvodi od sklada s nama samima, pa i ekstrem u filozofiji zdravog stila života. Kada se ostvarujemo i kada smo zadovoljni sa sobom, stupamo u zdravije, ljepše i kvalitetnije odnose.

Kada treba nekom reći: “Volim te”?

– Svi imamo potrebu da pripadamo. Da volimo. Da budemo voljeni. Nekad je ta naša potreba maskirana mehanizmima odbrane koji nas štite od povrijeđenosti, pa iz gladi izvlačimo najčudnije repertoare ponašanja koji nas, istina, inicijalno udaljavaju od povrijeđenosti, ali nas udaljavaju i od egzistencijalne potrebe za pripadanjem i ljubavlju. Trebamo reći “volim te” kad poželimo, kad osjetimo potrebu, kad nas preplavi ljepota osjećaja iznutra. Kad želimo podijeliti našu čistu emociju, bez vapaja za povratnom izjavom. Jer, ljubav je divna. Ljekovita. Inspirativna. Kreativna. Ljubav ispunjava i krijepi. Dakle, često i još češće, s punim značenjem ovih riječi.

Kakvo ponašanje doprinosi kvaliteti veze, braka?

– Ne postoji formula za sreću niti za kvalitetan odnos. I kada se postigne odnos koji po ličnom kriterijumu podrazumijeva lijep odnos, za njega ne postoji garancija, jer u životu ne postoji kontinuitet. Mijenjaju se ličnosti svaka ponaosob, pa se mijenja i odnos. Ono što nas u jednom trenutku ispunjava u sljedećem može biti nedovoljno, čak i uznemiravajuće. Tako da ću odgovoriti lično. Svaki odnos, pa i partnerski je proces u koji se investira ljubav, poštovanje, pažnja, podsticanje ličnog, partnerovog i zajedničkog zadovoljstva i razvijanja. Za kvalitetan odnos važna su zajednička interesovanja, učestvovanje u životu, povjerenje, poštovanje, razgovaranje, planiranje, strast, radovanje, kompatibilnost, suočavanje s preprekama i njihovo rješavanje. I naravno, ljubav.

Aktivno učešće u životu

Kako roditelji mogu postići psihičku stabilnost kod svoje djece dok su u razvoju?

– Ovo su više ideološki pojmovi. Psihička stabilnost, zdrav stil života, idealan odnos… U životu smo rijetko u stanju homeostaze, a i kada je postignemo nije trajna. Život je više amplituda s prijatnim i neprijatnim događajima, kao i našim reakcijama. Neminovnost je da u životu zapinjemo, saplićemo se, padamo, kao i da letimo. U skladu s tim ni djeci ne možemo dati sva znanja kako bi oni bili psihički stabilni. Niti ih možemo zaštititi od svih povreda i životnog učenja. Djeci treba pružiti ljubav, jer “Koga ljubav podigne, zauvijek hoda”. Ovim stihom želim naglasiti važnost ljubavi, ali i kritički stav prema “zauvijek”. Trebamo pružiti podršku. Ideju da u životu bude i lagodno, ali i teško, modele kako problem mogu riješiti. Trebamo ih učiti kako da se zaštite i izbore za ono što žele. Da se trude oko onoga što žele. Da vole. Da pružaju ljubav. Da je primaju. Da vole sebe. Da poštuju sebe. Da vole i poštuju druge. Da znaju reći “hoću”. Da znaju reći “neću”, “ne želim”… Da pomognu. Da traže i prihvate pomoć. Da biraju. Da pokušavaju. Da griješe. S djecom trebamo vrijeme provoditi i međusobno aktivno učestvovati u životima. Mi njihovim, oni našem.

Djeca današnjeg doba izložena su brojnim tehno izazovima. Kako ih sačuvati od potencijalnog nasilja koje vreba na društvenim platformama?

– Dijete ne možemo izolovati, napraviti mu “stakleno zvono”, pa da iz zone sigurnosti posmatra život. I ono je tad sigurno, ali ne osjeti život. Cyber komunikacija je naša realnost. Kako dijete upozoravamo i uvodimo u realan život, tako možemo uticati i na virtuelni. Važno je da postoji odnos u kojem se dijete može obratiti roditelju kad se osjeti neprijatno. Da zna da uvijek postoji rješenje i zaštita. Nasilnici su i u realnom i u virtuelnom životu prilično sofisticirani i suptilni u svom prodiranju do žrtve, te prvo stiču povjerenje, a zatim počinje manifestno manipulativan odnos u kojem je dijete ugroženo. Pošto ne možemo direktno uticati na zlostavljače, možemo učiti djecu da kažu, da govore. Možemo milion priča ispričati, međutim, ako mi kao roditelji ne pričamo o svojim emocijama, problemima, strepnjama, ni dijete neće naučiti da može da ih verbalizuje. Jer djeca nas posmatraju. Zato ne trebamo biti idealni roditelji, ni idealni ljudi, već živa bića sa svim svojim manifestacijama. Zajedničko vrijeme, zajedničke aktivnosti smanjuju vremenski period dostupnosti “vrebanju zlostavljača”.

 Snaga zahvalnosti

Čini se da sve manje komuniciramo uživo otkako smo postali online bića. Da li je krajnje vrijeme da naučimo dozirati život na društvenim mrežama?

– Uvijek je bitna mjera. U hrani, piću, vježbanju, zapravo, u svemu, pa i online komunikaciji. Postala je neophodnost. Ova ovisnost je kao i svaka druga. U pozadini je nezadovoljstvo sobom, neka teška i maskirana tuga.

Živimo u dinamičnom vremenu i svakodnevni stres se često odražava na manjak sna. Zašto je važno dovoljno spavati?

– Spavanje je fiziološka potreba tokom koje odmaramo i svoje tijelo i svoju dušu. Deficit sna ima svoje kratkoročne i dugoročne posljedice. Među prvim su pad imuniteta, umor, razdražljivost, hipersenzibilnost, smanjena koncentracija, sporija i/ili neadekvatna kognitivna obrada informacija, a drugim tjelesna oboljenja i anksioznost.

S kakvim mislima treba započeti dan?

– Različitog smo senzibiliteta, stanja, htijenja, potreba, stoga je potpuno prirodno da se u skladu s tim mijenjaju i želje. Neko se moli za život, neko za zdravlje, neko za ljubav, neko za uspjeh, u zavisnosti od toga šta nam je primarno u tom periodu života. Možda je zahvalnost negdje najuniverzalnija. Zahvalnost na novom danu, na mogućnosti. Zahvalnost nam omogućava da se usmjerimo na aspekte koje imamo, kojim smo zadovoljni, ali i na ideju šta možemo dati tom novom danu.

Šta za Vas kao psihologa nikada neće prestati biti izazov u Vašem poslu?

– Ja i međuljudski odnosi. Koliko god naučimo, život nam daje zadatke da učimo više. Uz svakog svog klijenta učim i rastem. Na tome sam im mnogo zahvalna.

Naslov: Fikcija i stvarnost

– Kod djece su bolovi duše najčešće povezani s uzrastom, i to su najčešće prolazni, razvojni strahovi. Prisutni su strahovi od odvajanja i od mraka. U predškolskom uzrastu djeca ne razlikuju fikciju od stvarnosti, pa se u dušu ušunjaju strahovi od izmišljenih likova. Sa spoznajama se pojavljuju strahovi od smrti. Međutim, nekad se stisne velika duša u malenom tijelu najčešće zbog strahova, odsustva ljubavi, neizvjesnosti, nesigurnosti, nepripadnosti, izoliranosti, neprihvaćenosti, svađa roditelja, smrti bliskih osoba… Svaki taj strah boli dušu.

Suživot s tugom

– Kod odraslih najviše boli tuga. Tuga dolazi kao reakcija na gubitak. Realni ili zamišljeni. Tuga kao reakcija na gubitak je zdrava emocionalna reakcija, jer omogućava otpuštanje, pa zatim preusmjeravanje fokusa funkcioniranja. Problem nastaje kad se tuga ne prerađuje, već se osoba s njom saživi i ne može nakon dužeg vremena da se funkcionalno uključi u život.